Salihov Fićo

Salihov Fićo

Svakog petka pred starom džamijom u Musićima u vrijeme džuma namaza parkiran je jedan žuti Fićo. Još uvijek djeluje svjež iako su pored njega parkirani moderni automobili. Budući da sam ljubitelj ovog automobila uvijek s pažnjom pregledam svaki primjerak Fiće pored kojeg prolazim. Vremenom sam upoznao vlasnika ovog automobila, riječ je o zanimljivom čovjeku koji je penziju zaradio u Rudniku Đurđevik, gdje je radio kao električar, njegovo ime je Salih Zukić, i svakoga petka iz Šahića sa svojim simpatičnim automobilom dolazi na džumu u Musiće. Uvijek je raspoložen za topao ljudski razgovor, dobrog je i iskrenog srca pa smo se tako vrlo lako i sprijateljili. Jednog novebarskog popodneva otišao sam u Šahiće kako bih sa mojim rođakom Edom snimio reportažu o njegovom Fići, dočekao nas je raširenih ruku ne skrivajući veselje što smo ga posjetili. Ja zaista ne znam postoje li igdje ljudi osim na Balkanu, da vam se toliko raduju kad im dolazite, i zaista oni to ne glume. Najljepši poklon koji od nekoga možete dobiti svakako je iskrenost, a Salih iskren je i dobar čovjek. Iako ima 76 godina, aktivan je i vrijedan domaćin, zatekli smo ga u nekom poslu na avliji. Naravno, popila se i lijepa domaća kahva koju nam je spremila Salihova supruga, porazgovaralo se o starim vremenima i ljudima koje ja ne pamtim, a Salih ih neumorno pominje, kao da ih na taj način oživljava i vraća iz tog nekog vječnog života u kojem su nestali sa svojom smrću. Ponosan je na svog Fiću, kupio ga je 1984. godine u Sarajevu, kao novog, ali nije bilo jednostavno kupiti nov automobil u to vrijeme. Trebalo je uštedjeti, priča nam Salih, jer on ima neku svoju filozofiju, po kojoj nije dobro nešto što imaš prodati da bi za te pare nešto drugo kupio, najbolje je kad uštediš i kupiš to što želiš. Edo mi kasnije reče da je to nešto najbolje što je u posljednje vrijeme čuo. I jeste zaista tako, ljudi poput Saliha predstavljau žive sehare pune lijepih i zanimljivih priča. Svašta je Salih u svojih sedamdesetšest godina vidio i doživio, a zdravlje ga, Bogu hvala, dobro služi. I Fićo ga dobro služi, iako je prešao 61.000 kilemetara, a njihovo najdalje zajedničko putovanje bilo je do Kraljeva, kada je išao sinu na zakletvu u JNA. Pomenuh ranije da nije bilo jednostavno kupiti Fiću, u neko vrijeme postojala je lista čekanja, uplatite cio iznos, ili otplatite dobar dio kredita , pa tek nakon nekog vremena odete po svoj automobil, u Tuzlu, Sarajevu, Zenicu ili neki drugi grad gdje stigne kontingent Fića, nekad su svi bijele boje, te nemate nikakvog izbora, na nekima, pak, ima hrđe, jer su im karoserije dugo stajale na livadi pored fabrike, nekad neki neće da upale, nekad zapinju vrata, ali svemu su naši domišljati ljudi doskočili, i svaki je od tih Fića našao svog vlasnika. Salih je imao takva iskustva, prije nego je krenuo u Sarajevo da kupi automobil, skupio je potrebna tri miliona dinara, ali pred polazak vidi na dnevniku da su Zastavina vozila poskupila za neki procenat, te je namakao nedostakak novca i zaputio se u Sarajevo, želio je da njegov Fićo bude tamnocrveni, ali takvog nije bilo.  Jedan nije imao dobro postavljen poklopac motora, drugi i treći nisu htjeli da upale, u najboljem stanju bio je neki sivi, ali ta mu se boja nije dopadala, tražio je dalje i od svih upalio je ovaj žuti, te ga je povezao kući. U povratku kući da bi izbjegao udes sa kamionom udario je u ivičnjak i iskrivio dvije felge, ali nešto kasnije imao je još jednu saboraćajnu nesreću sa ovim automobilom. Sudario se se Renaultom 5, i prisjeća se kako je taj Renault bio više oštećen u udesu nego Fićo. Mala potrošnja i jeftini dijelovi čine ovaj automobil upotrebljivim i u ovim vremenima, a cijena registracije je 330KM. Zastava 750 automobil je koji je zapravo licenca Fiata 600, proizvodio se od oktobra 1955. godine pa sve do 18.11.1985. godine, ukupno je proizvedeno oko 930.000 primjeraka. U Salihovom Fići motor je od 767ccm snage 25KS, a postojao je u ponudi i veći od 843ccm sa 32KS, koji je nosio oznaku 850.  Činio se idealnim za ono vrijeme i puteve, stizao je u najzabitija sela, imao je stražni pogon, i nikome nije bio tijesan iako je dug svega  3,3 metra. Cijele porodice sa stvarima znale su stati u ovaj mali automobil i prevaljivali su tako duga putovanje s jednog na drugi kraj Jugoslavije. Dosta toga na Fići možete popraviti sami, sve je jednostavno i praktično. Fića se proslavio u mnogim domaćim filmovima, jedan od tih je i Nacionalna klasa do 785ccm , reditelja Gorana Markovića, a naravno Nacionalna klasa bila je najatraktivnija klasa u domaćem auto sportu, tu su se dokazivali majstori volana, a istini na volju bila je to najjeftinija ulaznica u ovaj skupi sport.

Ispričao nam je Salih kako je Fiću svi primijete, kako ga zaustave da bi se fotografisali, a često neki pitaju i za cijenu. Ali zalud, Salih ne prodaje Fiću, jer zna da nikada neće moći kupiti idealniji automobil za svoje potrebe. Iako je u garaži, njegov automobil prekirvern je nekom cvjetnom draperijom. Dovoljan je to znak koji govori o ljubavi čovjeka i automobila. Neki automobili se zaista vole, i uzvraćaju ljubav. Kvarova nije bilo, uglavnom su to sitni kvarovi, troše se gumeni dijelovi, platine, treba nekad zamijeniti svijećice, ulje , filtere i to je sve.

Vremena u kojima ljudi cijene jednostavne i skromne stvari odavno su prošla, najljepši podsjetnik na ta vremena sigurno su ljudi poput Saliha Zukića, i automobili poput njegovog Fiće.  Rastali smo se uz čvrst stisak ruke, poželjeli mu dobro zdravlje, a Fići da se još dugo kotrlja našim drumovina na svojim točkovima od 12 inča, te da na taj način budi najljepše uspomene.

E.Nišić

Komentariši