Grad

Narod je vjerovao da je grad prije svega Božja kazna, kazna za njihove grijehe i kršenje obreda i običaja. Često se pričalo kako Oblačari (mitološka bića koja tjeraju oblake) dovoze led s ledenog mora te ga usitnjavaju i prave grad.

 

Ljudi su oduvijek strahovali od leda (grada), jer je on od dobrostojećih domaćina pravio siromahe, uništavao je usjeve (ljetinu), ubijao i sakatio stoku, oštećivao kuće. Nauka je dokazala kako nastaje grad, i danas postoji svojevrsna protugradna zaštita, ali u davna vremena grad je bio jedna od najvećih nevolja koja je mogla pogoditi neki kraj i protiv njega nije bilo učinkovite zaštite. Često su gledali prema nebu strahujući od zmajeva za koje su  negdje vjerovali da donose gradonosne oblake. Kada govorimo o kaznama za kršenje moralnih i običajnih normi, tu prije svega treba pomenuti gnusno djelo ubojstva novorođenčeta, ili pak rađanje izvanbračnog djeteta. Negdje su čak vjerovali da će grad tući čitave godine duž onog puta kojim je žena pronijela dijete koje je sama ubila. Osim toga često se kao kaznom za grad smatralo sahranjivanje samoubice u mjesno groblje, kao i kršenje zabrane rada u toku „gradnih dana“.

Narod je vjerovao da se može sačuvati od grada, tako što su na njivu odnosili ugarak od badnjaka, ili bi se na Đurđevdan valjali po zemlji, zakopavali ljuske uskršnjih jaja, ili ostatke sa uskršnje trpeze u zemlju, vjurujući da će baš tako zaštititi usjeve. U Bjelorusiji su djelotvornim smatrali konce peškira koji je izvezen za jedan dan ili jednu noć, te su njime opasali svoju njivu kako je ne bi pogodio grad. Već sam ranije govorio o magičnoj moći koju je naš narod pridavao blizancima, dešavalo se da oni kroz selo prođu uoči nekog velikog praznika, što je bilo jedna od zaštita od grada, ali se pominje i to da bi najbolje bilo da braća bizanci uzoru neku njivu sa dva vola blizanca, ili da naprave dvije unakrsne brazde kroz selo, kako bi selo bilo spašeno od leda. Po srpskim selima u davna vremena postojali su veliki krstovi, visine i do 10 metara, koje bi mještani ukrašavali trakama, ponjavama i slično, te bi često oko njih igrali i pjevali, a funkcija tih visokih krstova od ljeskovog ili češće hrastvog drveta bila je zaštita od grada, kako je vjerovao narod. Postojale su određene basme koje su se izgovarale ili pak u dijelovima gdje je bio muslimanski svijet to su bile molitve koje bi se učile, a sve to kada se pojave gradonosni oblaci. Često su te basme bile upućene utopljenicima, recimo žena bi se popela na brijeg i vikala : „ Oj, Mileva- utopljenice, ne puštaj svoja bela goveda na naše zelene njive. Teraj ih po planinama i padinama, teraj ih u sinje more.“ Sve magijske radnje bile su čudne, a što je čudnija i što veću žrtvu zahtjeva, samim tim se vjerovalo da je učinkovitija. Gradne oblake tjerali su bacajući uskršnja jaja prema oblaku, mahali su stoljnakom sa uskršnje trpeze, štapom kojim bi rastavili žabu i zmiju krstili su oblak i slično. Da bi zaustavili grad koji je već počeo, gutali su prve komade leda, bacali ih u peć, prebacivali preko glave i slično. Negdje je ovakav led smatran ljekovitim, za kožne bolesti, a negdje se suprotno vjerovalo da taj led nije čist, te da ga nije dobro dodirivati. Sve ovo savremenom čovjeku zvuči suludo, ali su ovakva praznovjerja išla do neslućenih granica, recimo žene bi se skidale nage pa bi tri puta protrčale tako oko kuće, a ponegdje su to žene radile samo sa zadignutom suknjom. Vjerovalo se da će one tako uplašiti gradonosni oblak i da će led prestati padati. Svakog četvrtka od Uskrsa do Spasovdana, bilo je zabranjeno udarati pratljačom po bijelom rublju, te ljudi u te dane nisu nosili bijelu odjeću niti su prostirali bijela platna po travi. Srbi su vjerovali da u toku božićnih dana nije dobro uzimati sjekiru u ruke, da ljeti ne bi bilo grada. Nevolja sa gradom bila je motiv nekih pripovjedaka, a posebno se ističe monodrama Radoša Bajića pod nazivom „Led“, a koja vjerno oslikava nevolju seljaka kada njegovu ljetinu uništi grad.

 

Emir N.

literatura/ vrela :

–    Slovenska mitologija, enciklopedijski rječnik

–    Sloveni u dalekoj prošlosti,Valentin V. Sedov

   Stari Slaveni, Julije Gollner

   Sloveni i Srbi, Radmilo Petrović

   Slovenska mitologija, Spasoje Vasiljev  

  Narodna religija kod Srba

–  Zbornik za život i običaje Južnih Slavena

 

4 komentara

Komentariši