Gost

Gost je osoba kojoj se raduje, osoba koja se poštuje i dočekuje srdačno. Tuđinac je predstavnik tuđeg svijeta, a gost je onaj posjetitelj pred kojeg se iznosi hrana i piće, te mu se odaje poštovanje.

 

Poznato je od davnina naše gostoprimstvo te su ga pominjali mnogi autori „i stari Slaveni su strance prijateljski primali ispraćali iz mjesta u mjesto.“  Vuk Karadžić je zapisao : „Svaki će domaćin primiti rado na konak svakog putnika,ugostiće ga kao najboljeg svoga prijatelja.“

Pogrebne žalopojke Istočnih Slavena, gostom najčešće nazivaju pokojnika. U goste se najčešće ide pozivom, ili po nekom događaju na koji se ne zove (rođenje djeteta, sahrana, useljenje u novu kuću, obilazak bolesnika i slično). Pored ljudi u goste su magijskim putem prizivali i mitološke likove. Odlazak u goste je određen proces. Na neke praznike i svečanosti se poziva a ne neke ne. Na vjerske praznike Božić, Uskrs, Bajram se ide rodbini i dobrim prijateljima. Također se pozivom ide na svadbu, na krštenje, na pohode i babine, na slavu. Na neke praznike i obrede se ne poziva, već se očekuje da dođu ljudi koji su blizak rod, ili dragi prijatelji, u nekm krajevima se ne poziva na slavu, kada je neko bolestan u goste će doći prijatelji i susjedi da ga obiđu, na sahranu se ide bez poziva, a Muslimani u Bosni i Hercegovini vjeruju u to da je svakome sevap (dobro djelo) otići na dženazu (sahranu). Kada neko preseli u novu kuću, onda on ne poziva goste nego je na njima inicijativa da dođu, isto tako je kod rođenja djeteta, i sličnih veselja. Postoje i neke ritualne međusobne posjete tazbine, prije  i poslije sklapanja braka. A na neke dane je zabranjeno odlaziti u goste, prvi dani Uskrsa, Božića ili  na Trojice. Neki dragi gosti, kumovi, ili gosti iz daljine, dočekivani su sa pjesmom, sa nekim uzvicima radosti i dobrodošlice. Pozivanje u goste je ritualno, tako bi domaćin koji bi priređivao svečanost, obilazio kuće ljudi koje želi pozvati na slavlje, i pri tome bi nosio neki simboličan poklon, kruh ili rakiju. I dolazak gostiju simbolizira razmjenu pozdrava i donošenje nekih poklona. Običaj je bio da se nigdje ne ide „prazne ruke“, kao i da se pred goste iznese najbolja hrana koju imamo, te da gost prvi uzme zalogaj hrane, ili da prvi „potegne“ iz čaše, te da mu se namjesti udobno mjesto za sjedenje, i da mu se ponudi „konak“ (prenoćište). Gost se doživljava kao nosilac sudbine, biće koje utječe na sve sfere života. Sa gostom u kuću dolazi radost, dobra volja, blagostanje (berićet). Gost ima neku pasivnu ulogu, on je predmet poštovanja, dok domaćin ima aktivnu ulogu, jer se trudi ugoditi gostu. Nekada nije smatrano lijepim to da gost hrani domaćinovu mačku ili psa, jer se strahovalo da će doći do nedostatka hrane u kući. Dobro je kada gost donese poklone za djecu te ih obraduje. Postoje neka predskazanja o dolasku gostiju, ako na kuću sleti vrana, ako karatkeristično lupne peć, ako iznenada nož ili kašika spadne na pod, ako žar iz peći ispadne, ako domaćica u zanosu na stol postavi jedan tanjir više, ako domaćina zasvrbe usta, ako se mačka “umiva”, ako pijetao zapjeva na pragu i   tome slično. Poznato je da je po Bosni i Hercegovini bilo musafirhana, karavan-saraja u koje su svraćali putnici.

 Danas su također izražena neka vjerovanja u vezi gostiju, te poštivanje rituala koji svoje korijene vuku još iz doba Slavena. Gostima  su se nazivali i pripadnici jednog reda bosanske bogumilske crkve, a prostor na kome ja živim samim tim je u prošlosti nosio naziv Župa Gostilj. Od toga naziva samo još rijeka nosi ime koje ima genezu sa starim nazivom, a to je Gostelja.

 

Emir N.

 

literatura/ vrela :

    Slovenska mitologija, enciklopedijski rječnik

–    Sloveni u dalekoj prošlosti,Valentin V. Sedov

   Stari Slaveni, Julije Gollner

   Sloveni i Srbi, Radmilo Petrović

   Slovenska mitologija, Spasoje Vasiljev  

  Narodna religija kod Srba

 

Komentariši