Ratna kaseta

Ideju o pisanju ove priče dobio sam 2006. godine, a započeo sam je pisati 02.03.2008. godine, i poslije nekoliko redaka stao, vjerovatno što nisam bio dovoljno zreo kao pisac da se uhvatim u koštac s nečim takvim, ili sam pak želio sačekati neko bolje vrijeme za nju, mislim da je to vrijeme došlo, pa pisanje nastavih 05.07.21014. godine.

 

RATNA KASETA

 

Ja mrzim rat. Najviše od svih ratova mrzim ovaj zadnji na području Jugoslavije, koji mi je ukrao djetinstvo i velik dio moje budućnosti.

Odveć stara, oštećena i pomalo zaboravljena stoji na polici video kaseta koja u sebi čuva mnoge uspomene. Snimljena je relativno davno, godine 1995. i gledao sam je više puta, svaki puta zapazim nešto novo.Prije neki dan opet sam obrisao prašinu sa te kasete, nešto me vuklo da je pogledam. Zanimljiv je i dug put te kasete.Snimljena je ljeta 1995. sa ciljem da se pošalje u Njemačku dajdži Sadiku i ujni Ajki.Obzirom da su moji tetak i tetka, Akif i Vahida živjeli blizu, a pošto su se zaželjeli nas i svog rodnog kraja svakako su željeli presnimiti ovu kasetu i pogledati je ko zna koliko puta. Original i kopija kasete dospjele su nakon rata u BIH zajedno sa vlasnicima, kopija je prilikom selidbe stigla u Tojšiće 1999. godine. Ležala je među stvarima u potkrovlju sve do 2005. godine, kada je tetka slučajno pronašla i dala meni.Obradovalo me to. Kaseta će uskoro napuniti cijelih 20 godina, a mnogo toga se desilo u tim minulim godinama. Može se reći da se cio svijet izmijenio u ovih 19 godina od kad je snimljena kaseta. Svi mi koji smo akteri tog dokumentarnog filma stariji smo za tih 19 godina, a nekih dragih nam aktera već odavno nema. Neke jako rijetko viđam. Kasetu uvijek gledam sa nostalgijom ofarbanom najjačim emocijama. Ovaj spontani dokumentarac, video poruka ili kako već hoćete, nema svoj službeni naziv, ali ja sam ga imenovao kao „Ratna kaseta“. Nije to bio jedinstven slučaj, mnogi su snimali takve video poruke svojoj prodici i rodbini, te iste slali nekim kanalima, ni sam ne znam kako.

 

SCENA 1

Prva scena je snimljena u Maslama u djedovoj i neninoj staroj kući, a ko je kamerman ostaje mi enigma. Kamera koju je dajdža Hamdija posudio od svog baže Redže nije ispisivala datum na snimku, ali sudeći po datumima koji će kasnije biti pomenuti, prvi kadar je načinjen 30.07.1995. godine. U sobi su djed Alija, nena Sadika, dajdže Hamdija, Juko, ujne Sena i Mevlija, a od djece tu su : Sejo, Kido, Mirela,Dina i mala Merima. Pošto je zbog starosti trake ton oslabio, čujem nenu kako se žali na izbjeglice koje ne žele da borave na selu, već hoće u gradove samo.Trebaju biti sretni što se se spasili, reče nena. U ovom kratkom kadru od samo nekoliko minuta, slika često poigrava, a onda se ubacuje u sve to snimak nekog crtanog filma sa Cartoon Network-a, a nakon toga, obrisana je ko zna kakva i čija priča, iz sobe u staroj kući. Zaista mi nije jasno ko je sve to snimao, možda Redžo koji je donio kameru, budući da su kretnje kamere dosta mirne i precizne.

 

SCENA 2

 U sobi su bili rahmetli djed Alija, nena Sadika, a u goste su im došli kćerka Zijada, zet Sakib, unuke Adisa i Enisa, a tu su i ostala djeca iz te avlije, naravno, Alijini i Sadikini unučići: Mirela,Mirel (Kido) i Aldina (Dina). Djed je u ovom prvom kadru u centru pažnje, čovjek je to koji je uvijek pričao nešto zanimljivo. Kido koji se tokom cijelog snimanja pokazao nestašnim, namiješta djedu šubaru na glavi, te je nakrivi, te ispravi, a djedu koji ga je izuzetno volio, to uopće ne smeta.Povremeno se u kadar ubacuje i rahmetli nena Sadika koja se direktno obraća sinu i snahi u Njemačkoj, nudeći im kahvu koju je upravo spremila. Nedugo zatim nena počinje pričati o humanosti moga dajdže Hamdije, o tome kako je obukao nekog Ljiljana iz Srebrenice, što je bila tema i jedne od mojih prvih pripovjedaka. U temu o ratu uključuje se i moj tetak Sakib koji priča o sanju na ratištu. U to vrijeme to su bile najaktuelnije priče, a sa posebnom pažnjom su se slušale od nekoga poput mog tetka koji je direktan učesnik tih događaja. Djeca u sobi su se smješkala, kad kažem djeca mislim na Enisu koja je tad imala 12 godina, Mirelu 13, Kidu 7. Adisa je tad već bila djevojka, i to prelijepa, da je tad živjela pod nekim drugim nebom osvajala bi modne piste, i bila među zvijezdama gdje bi je odvela njena ljepota, njen osebujan šarm. Nju već dugo nisam vidio, sada je u Njemačkoj, udata i sretna, gdje ima dva sina. Ona je po volji sudbine otišla tamo gdje je išla i kaseta sa ovim snimkom. Tetka Zijada je izgovorila par rečenica koje su se svodile uglavnom na pozdravljenje onih koji će gledati snimak.Nakon toga na stol stiže kahva i simpatičan poziv gledateljima da se pridruže.Kod svih je prisutna mala doza treme zbog kamere, a naročito kod onih mlađih, osim kod Kide, koji uskače u kadar skoro uvijek kad u njemu nije. Drugi kadar ove scene, snimila je Mirela, dosta uspiješno i lijepo, dok su prisutni a posebno nena izgovarali : „Da li će curica to znati?“ . Znala je, snimila ih je sve, a snimak nastao u njenoj ruci, krenut će put dalekog svijeta, snimak i u njemu uvijek slatka Enisa, koja će tananim glasom pozdraviti svoje rodice Amru i Samru. Kadar 3, kameru ponovno preuzima Hamdija a to je prilika da Zijada i Sakib pošalju tople i lijepe pozdrave.Moj djed Alija reče : „Nek čuje Adisa, dajdža kako govoriš.“ , nastojeći je podstaći da se uključi u razgovor, da nešto poruči svome dajdži koji je tako daleko.

Uskoro se završava i ovaj kadar, nakon kojeg će gosti polako krenuti kući.

 

SCENA 3

Pod nekom slabom sijalicom, nastaje naredna scena, te ljetne večeri u kući dajdže Hamdije, gdje se opet, razumije se, pije kahva. Čini mi se da su trenutci ispijanja kahve, svečani momenti u životima svih Bosanaca i Hercegovaca, posebice onih na selu. Tada se skupi cijela porodica i u nekom svečanom raspoloženju, lagano i dugo pije se taj topli napitak o kome smo svi ovisni. U prvom kadru čiji je autor Hamdija, pojavljuju se Kido i Mirela. U drugom kadru kojeg je načinila Mirela, pojavljuje se Hamdija, Sejo, Mevlija, Sena, mala Merima i naravno uvijek prisutni Kido. Uz kahvu se razvila neka uobičajena priča, u kojoj se prelamaju slike rata i nadanja za bolje sutra. Nena nagovara i unuka Seju da i on nešto „progovori“, a on ne reče ništa. Tipična djetinja stidljivost pred kamerom. U sobi uobičajena socijalistička moda zarobljena u vihor rata, motivi labudova na zavjesama, po zidovima gobleni, a mala Merima postaje centar pažnje. Tek nekad u petom kadru kojeg snima Sead, dječak od nekih 13 godina,  Hamdija daje upute za snimanje dok ispija svoj fildžan kahve. U tim momentima sluša se neka muzika sa radija, ali pjesma mi nije naročito poznata, jedna je od onih patriotskih nastalih u ratu sa istim motivima, samo drugačije posloženim. Hamdija se po običaju obraća onima za koje se kaseta i snima, a u ovom kadru popratni komentar je da je prije snimala Mirela a sada snima Sejo, dok se sa simpatičnom replikom javlja Kido koji na to dadaje: „a kasnije će Mirel“.

 

SCENA 4

U ovoj sceni Hamdija će u popratnom komentaru pomenuti da je datum 31.07.1995. godine. Scena je snimljena vani, gdje se u kadru prvo pojavljuje stara kuća, kišom okupano ljetno prijepodne u Maslama blista se nekim idiličnim sjajem, koji je vjerujem moga dajdžu Sadika natjerao na plač tamo negdje u dalekoj Njemačkoj. Masle su fenomen koji se jednostavno zavoli, koji uđe u krv, znam toliko puno ljudi po svijetu koji boluju za Maslama. Primijetim kod njih neke navike, često naglasak i dobrodušnost karakterističnu za ovo mjesto.

„Ovo ti je Sadik da se malo podsjetiš na avliju i kuću“.  Po ekranu se izmjenjuju meni dobro znani prozori stare i nove kuće u Maslama, kroz koje su mi se oči nagledale snjegova, cvjeća, kiša, i oblaka. Koliko li je tek za te prozore vezan neko ko je tu odrastao, moj dajdža Sadik kojeg su ratne (ne)prilike odvele daleko od rodnoga kraja, tamo gdje će mu ova kaseta vrijediti više nego svo blago ovog svijeta. U jednu kasetu stala je avlija, stara i nova kuća, narandžasta kapija, put po kojem se nekad sankao, toliko bliskih i dragih ljudi, jedno ljetno prijepodne uvuklo se u kasetu, stol sa klupama pod grožđem, jedino nema mirisa te divne avlije, ali i njega sjećanje donese samo, ne zaboravlja se nikad i nigdje miris te avlije kada se sva zelena okupa kišom.

Dina prolazi avlijom, nekako tiho, nena loži vatru u svom šporetu na verandi, tu je oduvijek ljeti pripremala jelo. Ovoga puta reče da želi ispeći pitu. Rahmetli nena najbolje je pravila krompirušu, imala je ta pita neki poseban ukus,a miris se širio avlijom. U avliji se brzo skupiše Sejo, Dina, Mirela, dok djed Alija sjedi na verandi i nešto zapisuje u svoj rokovnik. U avliju ulazi Pendala, kako smo u to doba zvali komšinicu Senadu, dragu i veselu curicu iz komšiluka. Danas je Senada u Americi, a ja je vidio nisam barem 12 godina, za ostale ne znam.

Naredni kadar je i snimila Senada, željela je da se okuša u snimanju, dok je tonski najavljuje Kido, i to pogrešnim prezimenom, što je kod djece izazvalo smijeh, za to vrijeme Sejo u naručju drži svoju malenu sestru Merimu.

I u narednom kadru, nešto kraćem izmjenjuju se razigrana djeca. U četvrtom kadru, pojavljuje se i uvijek draga i dobrodušna komšinica Mevlija koja je mahnula prema kameri.

 

SCENA 5

Cijela je snimljena iz jednog dugog kadra, u Jukinoj kući. I sam kamerman Hamdija, objašnjava da je to: „Večernja kahva kod Juke“. U sobi su svi osim djeda Alije, a Sejo se uvukao u jedan ugao i samo ponekad radoznalo proviri. Kido i Dina piju mlijeko, dok prva Dina poziva svoju rodicu Samru na mlijeko, a Kido dodaje : „Hajd’ Amra i ti“.  Onda Dina izražava neke svoje djetinje želje o poklonima koje želi da joj pošalju : „Pošaljite čokolada i banana,“. U ta doba djeci je jedna čokolada bila vrijednija od cijeloga svijeta. Nakon toga ovo dvoje tad nestašne djece, se zabavlja igrajući igru „ringe ringe raja“ koju sam i ja s njima igrao uvijek kada bih došao u Masle. Opet se na radiju čuju patriotske pjesme, a nena priča o tome koliko ima izbjeglica u Maslama, kako je od gelera popucao crijep na staroj kući, a onda će opet početi da poigrava slika. Nakon toga redaju se pozdravi od prisutnih za one koji ih budu gledali, riječi zahvale za sve što su im do sada poslali. Djeci je vrijeme za počinak i već ih lagano uspavljuju, a tu je i kraj ovom dugom kadru, koji je ovjekovječio jednu večernju kahvu kod Juke.  

 

SCENA 6

Kamerman Hamdija će u jednom kadru pod slabim osvjetljenjem uz obrazloženje zašto je to tako, snimiti svoga oca Aliju Subašića, koji želi pročitati ono što je ranije zapisivao u rokovnik, a što se vidjelo u jednoj od prethodnih scena. To su uglavnom pozdravi sinu Sadiku, snahi Ajki, a zanimljivim mi se čine pozdravi svim novim Sadikovim komšijama, a i kolegama na poslu.To govori o tome koliko je moj djed bio pažljiv i precizan u ljudskim odnosima. Pozdrave je uputio i prijatelju Hajrudinu njegovoj porodici, i svima želi „dobro zdravlje i da im ne bude kao kod nas sve pod stresom i depresijom“. Tako to sve reče moj rahmetli djed Alija Subašić, jako cijenjen čovjek u Maslama i okolini, zbog svoje dobrodušnosti i srdačnosti prema svima.

 

SCENA 7

Sada je već 01.08.1995.god., jutro se sunčano raširilo po cijeloj avliji koju Hamdija snima sa verande. Ponovo se pije kahva, što bi možda nekima moglo izgledati da se kod nas ništa drugo nije ni radilo. Ne, samo je to bila prilika da imate što više ukućana u kadru, jer se oni oko kahve skupe svi. Na avliji su dva dragulja uništenog socijalizma, koji se odupiru demokraciji koja im je poklonila krvav rat, crveni Stojadin i narandžasti Fićo.

U ovom kadru Hamdija prikazuje i put kojim prolaze znani prolaznici koji često mašu.

Onda kameru preuzima Sejo i uspiješno snima ono što je oko njega. Juko poslije popijene kahve, uzima alat pa čisti svijećice na svom Fići. Ovdje se pojavlju i rođak Besim Subašič sa suprugom Hanifom i malom unukom Jasminom. Besim je oduvijek bio glavni šaljivdžija u Maslama, vedar i dobroćudan. Vjerujem da je dajdži Sadiku bilo drago vidjeti ga. Besima i Hanife više među nama nema, ali ostali su tu na kaseti, vedri i prijatni kakvi su inače i bili.

 

SCENA 8

Snimljena 02.08.1995. godine u Đurđeviku, u mojoj avliji. Kamerman je uglavnom Hamdija, a zamijeni ga povremeno Mirela, dok smo ovdje kratke kadrove načinili Kido i ja, što je bilo izuzetno oduševljenje za nas. Avlija u cvijeću, u njoj žuti Yugo kojim su stigli naši dragi gosti iz Masla. Prvo se na snimku pojavljujemo Mirela i ja gdje komimo grah. Uz naše goste ovdje se pojavljuje i moj djed Jusuf, nena Emina i mama Bahira, dok je otac razumije se na ratištu. Ja nisam imao strah od kamere, već sam počeo da skakućem, da pričam koješta, da donosim svoje zečeve pred kameru i da ih predstavljam njihovim imenima Plavka, Sivka… Zečevima se posebice obradovala mala Merima. Moja mama je u svemu tome, našla priliku da pokaže i haljine koje je nedavno krojila, pa će Mirela iza kamere reći: „Ti si tetka k'o manekenka.“ Sudeći po mom neobuzdanom veselju zbog kamere stvorit će se dojam da ja nisam bio baš mirno dijete, ali to nije baš tačno. Kamere su u meni izazivale radost, pa je tako ostalo i do današnjih dana, kada me posredstvom kamera gleda milion ljudi. Moji su također uputili pozdrave, pričali kako ću ja krenuti u drugi razred osnovne škole, kako se zanimam sa svojim zečevima… Potpuno slučajno mama spomene da je 02.08., a Hamdija se tad sjeti da mu je rođendan, i odmah uslijediše čestitanja pristunih, koji su i zaboravili na rođendan u tom vihoru rata. Nije tad nikome bilo do rođendana, ali su se svima ozarila lica kada su pomenuli da je Hamdiji rođendan.Na otvorenom prozoru naše ljetnje kuhinje, ja sam svojim djetinjim glasom prvi puta zapjevao dijaspori, i to ilahiju u kojoj se kaže da „Bosna gori“. Poslije moje pjesme sa prozora, došao je kraj našoj „Ratnoj kaseti“. Kako je putovala iz geta u koji nas je zatvorila demokracija i cio svijet, zaista ne znam, ali je izazvala i radost i suze kod onih koji su je gledali. Možda je djeci koja su tamo bila : Amri, Samri i Elmiri ona bila prilika da neke od nas upoznaju, nekih se prisjete. Cijelih 19 godina poslije, ova kaseta je vrijedno svjedočanstvo o svima nama, film o ratu, o našim ispijanjima kahve, o ljetu koje je kamerom uhvaćeno u Maslama i Đurđeviku, o djeci koja su sada ljudi, o dragim ljudima koji više nisu živi a koji se u srcu čuvaju. Ja danas snimam puno toga, snimaju i mene, život je drugačiji, ali želim samo jedno, da se više ne nađem nikada u nekoj „ratnoj kaseti“ niti da takvu snimam. Sad tek vidim da smo u ratu svi bili zarobljenici.

 

 

Emir S. Nišić

priču završio 09.07.2014.

priču možete pročitati i na :

www.vukovije.com

6 komentara

  1. Evo pročitah u jednom dahu tvoju do bola i ganuća divnu, potresnu Ratnu kasetu. Davno je već prošla ponoć, a sna nemam, vratila se u ratni vihor koji ni ja, baš kao ni ti, nikome poželjela ne bih. Kada mi se slegnu emocije, nastavit ću s komentarom.

  2. pa ovo je pravi, istinski sinopsis za dokumentarni, a zašto ne i igrani film!Nižu se scene dramatski nabijene, lirski natopljene i svaka od njih, bez obzira na (neujednačenu) dužinu trajanja, snažno i edukativno djeluje na čitatelja (gledatelja). Ova tvoja ratna kaseta dragocjen je dokument jednog ružnog, teškog, krvavog vremena, ali ne samo da ima dokumentarnu vrijednost, nego i književnu i ljudsku. Ima se što čitati i naučiti iz nje. Oduševila me.

Komentariši