Priča o peglici

POLSKI FIAT

Moj direktor pročitao je novinski članak o uspijehu naše fabrike ravno stotinu puta, i to sve za jedan dan kako to on voli istaći u krugu svojih prijatelja, jer mu je srce raslo, i on će taj članak znati napamet sve dok je živ. Poznajem ljude koji su po nekoliko puta čitali razne knjige, uglavnom djela Andrića, Selimovića, Dostojevskog…, jer je kažu lijep osjećaj vratiti se tim knjigama. To sve nekako mogu razumjeti, ali knjiga koju je najviše puta čitao moj komšija Atif Kreso na sebi ima naslov Fiat 126P. To baš nije običan priručnik za rukovanje automobilom, više je knjiga sa puno podataka o istoriji fabrike Fiat, o korištenju, održavanju, načinima vožnje, sa mnogo tabela, shema i fotografija. Drug Atif Kreso je profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite u jednoj od mostarskih škola, njegova supruga Zilha je službenica u pošti. Ova sasvim normalna porodica , živi u stanu od 68 kvadrata sa dvije kćerke od kojih jedna ima 17, a druga 19 godina. Žive u zgradi do moje, i poznajemo se sasvim malo, ali se ipak poznajemo, zaprvo druga Atifa znaju svi zbog onoga o čemu ću vam pričati. Prije neki mjesec obratio sam se drugu Atifu sa mojom namjerom da u skorije vrijeme planiram kupiti automobil. Učinio sam to jer mi je bilo dosadno, mogao sam se obratiti bilo kojem prijatelju, kolegi ili mehaničaru, ali sam se obratio baš drugu Atifu jer sam znao da će to biti jedna poprilična avantura koja će me dobro zabaviti. Zaista sam tražio automobil koji sam kasnije i kupio, ali drug Atif ima jednu specifičnu da kažemo bolest, a to je da se prema svom automobilu odnosi s nekom pretjeranom pažnjom.Svanula je sunčana i topla mostarska majska subota, poslije doručka i kafe, sjeo sam na balkon a drug Atif je otključavao garažu. Kada Atif Kreso otključava garažu, na balkone i prozore navali radoznao svijet kao da počinje neka komedija. I jeste komedija, besplatna. Pažljivo je ušao u garažu, zabrundao je i zazujao motor njegove crvene „peglice“ , i autić se lagano izvukao iz svog skrovišta, motor je ugašen,a vlasnik je izašao. Pristuni posmatrači očekivali su tipičnu ceremoniju pojavljivanja drugarice Zilhe sa kćerima, jer tako to obično biva kada negdje putuju, ali ove subote Atif nam je pripremio iznenađenje, odlučio je da samo izvrši redovnu subotnju kontrolu na svom automobilu.  Prvo je nekom mekanom krpicom obrisao ionako blistav  lim na svojoj peglici, sve lagano kao da je miluje po bokovima, a promatrači bi nekome do sebe govorili da on peglici nešto šapuće ili pjeva. Dok je starim novinama brisao stakla i farove, ličio je na majstora koji obavlja najpreciznije poslove, i sve je to trajalo, a ja sam se u sve to umiješao kada je već otvorio poklopac motora i krenuo s kontrolom tekućina u motoru.

-Dobro jutro komšija, fali li peglici šta ?

-Dobro jutro, druže, a ne, divan je to automobil, još mu ništa ne fali, a evo četiri je godine kako sam ga kupio. Polski Fiat, znate li vi šta to znači?

-E baš sam vas i htio pitati nešto u vezi toga, ako dozvolite, jer znate, htio bih kupiti kola, neka polovna barem, potrebna su mi, a sad, ako biste vi druže profesore imali neki savjet za mene kao laika, bio bih vam zahvalan.

-Odlično, kola su vam danas dobar prijatelj, samo ih treba održavati, razumijem vaše nevolje oko toga, ja sam ranije imao Zastavu 750, 1969. godište, bila je solidna, pa sam htio kupiti novu Zastavu 850, ali je bila velika lista čekanja. Onda mi reče jedan profesor iz građevinske škole, da se Reno 4 može dobiti brzo poslije uplate, nekih dva mjeseca možda,a onda nekako ni sam ne znam kako čujem u sindikatu da se može kupiti neki Fiat 126, potpišem za kredit, i preuzmem auto za mjesec dana.

-Ali ja bih neka polovna kola, imam nekih 9 miliona, pa šta mislite za Ladu 2103 ?

-Ma kakva Lada, molim vas, za vas ne treba bolje auto od pegle, pa vi ste samac druže, to je ekonomično vozilo, evo ja ću vam dati knjigu koja će vam pomoći u vašoj odluci, još sutra ću vam je donijeti.

Još je on tu meni nešto pokazivao na motoru, pa točkove, dozvolio mi je čak i da sjednem za upravljač njegovog ljubimca, da osjetim tu preglednost, jednostavnost, sav sretan što se zanimam za automobile, i što će ako me ubijedi uskoro imati društvo u održavanju kola. Zaista sutra ujutru na mojim vratima je bio drug Atif, sa knjižicom na kojoj je slika žute peglice , a krupnim slovima piše FIAT 126P, uz upozorenje da je dobro pazim i naravno vratim kada pročitam, jer mu ona često zatreba. Napomenuo je da je ono najvažnije podvučeno crvenom kemijskom. Nisam se odmah dao na čitanje knjige, nego sam pojurio na prozor da vidim to što će se dogoditi, prije svakog kretanja na put Atif je na pegli provjeravao sve iznova, i gume, i tekućine, dok su dvije kćerke mrzovoljno sjedile na zadnjem sjedištu, u svemu ovome Atifu je pomagala supruga, drugarica Zilha koja bi prvo stala ispred automobila, dok bi Atif palio svjetla, pa prvo desni a onda lijevi žmigavac.

-Radi li desni?

-Radi.

-Radi li lijevi?

-Radi.

Po nevolji peglica je imala i žmigavce na prednjim blatobranima pa je istrenirana supruga morala da i njih pregleda.

Poslije čega bi prešla iza zadnjeg dijela vozila, dok bi Atif kroz spušteni prozor viknuo:

-Rade li maglena?

-Rade.

-Ne čujem te ništa, rade li ?

Sve ovo izazivalo je glasan smijeh nas komšija, koji bi to sa užitkom posmatrali, nekada mi je drugarice Zilhe bilo žao, ali drug Atif je čovjek čelične discipline, bez te pomoći ne bi joj dao ni da sjedne u peglicu.

-Radi, radi.

-Aha. A radi li stop svjetlo?

-Radi.

-Je li oba?

-Rade oba.

-Pali li se rikverc?

-Ne pali.

-A nisam ni ubacio u brzinu.

-Radi sad.

-Radi li desni žmigavac?

-Radi.

-A lijevi?

-Radi.

Poslije toga vidno ljuta žena bi ulazila u auto pažljivo zatvarajući vrata kako je to izričito drug Atif naredio. Peglica bi laganim brundanjem otišla na neki put. Sva ova procedura naročito je smetala kćerima, koje su često zadirkivali drugovi zbog svega ovoga, a Zliha se žalila komšinicama kako će jednom zapaliti tu peglicu, jer je ona čest povod za svađe u njenoj kući. Ona je mrzila peglicu, više od svega na svijetu.

Nakon toga sam uz finu muziku, otvorio knjigu koju su za onakve poput Atifa i ovakve poput mene napisali inženjeri Zbignjev Klimecki i Roman Podolak, a neki su to sa poljskog opet preveli nama na srpsko-hrvatski.Ovo je bilo zamislite treće izdanje ovog priručnika.

Pored prvog naslova “Uvod” crvenom kemijskom je stavljen znak tačnosti, valjda da ne prekočim, a prva rečenica je bila podvučena poput nekih definicija u školskim udžbenicima.Možda je ovo Atif smatrao difinicijom svog autombila: “Fiat 126p predstavlja malo vozilo za 4 osobe, sa četverotaktnim, dvocilindričnim motorom ugrađenim u zadnjem delu.Školjka je sa dvoje vrata-samonoseća,savremena-bezbedna je, jer je varena, od prenosivih elemenata.”Na nekoj od narednih stranica slijedili su tehnički podaci koje je drug Atif zasigurno znao napamet ,ali su uglavnom svi oni bili podcrtani, kao reicmo radna zapremina 594cm3, maksimalna snaga 23KS pri 4800 o/min. Podvukao je Atif i podatke o zazoru ventila, praznom hodu spojke, odnosu redukcije, dimenzije naplataka, prazan hod nočne kočnice koji je vjerujem mjerio lenjirom, zazor platinskih dugmadi, i sve ostalo što mu je zaista nepotrebno kao običnom vozaču. Zanimljiv podatak je korisno opterećenje, što me podsjeti na slučaj kada je Atif vodio porodicu na vaganje odmah nakon kupovine peglice. Piše da je to opterećenje 320 kilograma (4 lica + 40 kg prtljaga). Zanimljivo mi je bilo to što drug Atif nije podcrtao podatke o maksimalnoj brzini automobila. Zato je podvukao 1899. godinu, koja toliko ključna jer je tada Fiat proizveo prvo motorno vozilo.Čini se da je drug profesor Atif Kreso iz ovoga spremao neki ispit, zato je posebno pažljivo podvukao : “…u Torinu u jesen 1972. godine prikazan je novi automobil Fiat 126 sa potpuno novom karoserijom moderne linije  polu-kombi i sigurnosnom konstrukcijom, poboljšanog rešenja motora i donjeg postroja”. Veoma važan događaj za Atifa, jer da nije proizveden i predstavljen Fiat 126 on bi danas zamislite vozio neka druga kola. Izgleda da su na njega presudno utjecale riječi: “Poljski Fiat 126p kao i svaki suvremeni putnički automobil, traži održavanje i odgovarajuću tehniku vožnje, shodno njegovoj nameni.” Ovo je mom komšiji nešto kao definicija koja se nauči i po kojoj se živi, nešto kao definicija marksizma. Zatim slijede upute o provjeri pri kupovini automobila Fiat 126P, sve ovo Atif nije znao, nažalost, tek je poslije čitajući knjigu vidio šta je propustio i čvrsto obećao da će se od sada prema svome autiću rukovoditi kako to knjiga zapovijeda. Več na strani 31 vidim da je podvukao podatak u tekstu u kome se jasno kaže:”Maskimalna brzina automobila u dobrom stanju posle uhodavanja treba da iznosi 105 km/h.” Jedno od svetih pravila u poglavlju priprema automobila za vožnju stoji i provjera nivoa goriva, a greška u tom pokazivanju može biti 2-5 litara goriva, a dalje stoji da je najbolje ako se vozi sa punim rezervoarom. Nadalje su podvučene maksimalne brzine u stepenima prenosa, zaustavni put, vuča vozila, a u poglavlju tehnika vožnje, podvučeno je skoro sve.Kad ugledah kako je pažljivo zabilježio :”Prilikom kretanja po određenom luku centrifugalna sila , koja je proporcionalna sa težinom vozila i kvadratom brzine i obrnuto proporcionalna sa poluprečnikom luka može da dostigne velike vrednosti.” , pomislih da možda drug Atif i o tome uči djecu u školi. Sve ove upute se motaju po njegovoj glavi i on to sve stalno provjerava, dok je imao fiću nije toliko mario za automobil , ali sad : “Prednje gume ne smeju da dodiruju ivičnjak jer to može da izazove oštećenje guma…Paralelno prilaženje ivičnjaku treba vršiti bez dodirivanja strana guma i ivičnjaka.” To pojašnjava zašto on onako uvijek pažljivo parkira. Jasno je i  zašto autom ne ide na posao, već samo u goste, na neke vježbe, na sahrane, izlete i tome slično. Zamislite, na strani 54 podvučeno je : “preticanje treba obavljati bez smanjenja brzine.”, a nije ga valjda ranije obavljao kočeći. Kako se vozi u krivinama pojašnjeno je, a da li i ostali automobili imaju ovako detaljne upute za vožnju?  “Ako je vozač jako premoren najbolje je parkirati vozilo pored puta i odspavati.Radio-aparat u vozilu i umerena unutarnja temperatura stvaraju bolju atmosferu vozaču…” E šta sve ljudi neće napisati. Detaljno je opisana vožnja po kiši, vožnja kroz vodu, vožnja po magli, sve ono o čemu nisam učio za vrijeme polaganja vozačkog ispita.Trajnost automobila je naslov ispod kojeg je skoro sve podvukao, a ono kako ga on čuva i održava nadzilazi te propisane okvire.Eh, onda na stranici 74 dođem do mnogih odgovora koje ne znaju moje komšije, tu piše da svakih 500km ili jednom sedmično treba provjeriti

1.nivo kočione tečnosti u rezervoaru

2.proveriti pritisak u gumama

A sve ono što je nabrojano poslie 3000km Atif pregleda svake subote, osim kada je kiša, naravno. O održavanju motora piše skoro sve, ali on je iako nema potrebu sve to podvukao jer nekada može zatrebati.Sve napamet zna moj komšija o održavanju mjenjača, i svih instalacija, o konzerviranju vozila uoči zimskog perioda, o dodatnoj opremi, a ja  sve tako pročitah do 233. stranice. Sad mi je jasnije puno toga. Za dva dana vratio sam knjigu svome komšiji, uz riječi zahvalnosti a on se ljubazno ponudi da krene samnom u kupovinu automobila kao iskusan stručnjak, rekoh mu da ću ga o tome obavijestiti.

U Atifovoj zgradi do prije 3 godine živio je jedan inženjer mašinstva, koji se zbog njega i odselio. Atif mu je dolazio stalno s nekim molbama, prijedlozima, sa pitanjima, pa ga zvao da mu pregleda kola, pa da li je dovoljno stegnut neki šaraf , da li se to podešava tako ili onako… Čovjek više nije imao mira pa je tražio premještaj bilo gdje, nadajući se što dalje. Dobio fobiju od peglice zbog koje ga je komšija Atif budio i noću, “samo da nešto upita”. Ja sam nakon toga kupio žutog stojadina za 7,5 miliona od nekog bankarskog službenika, ili kao što bi rekao drug Atif to je Zastava 101 , odnosno licencirani Fiat 128.

-Ipak je to Fiat, oni su najkvalitetniji.

Dugo je tog dana zagledao moj auto, savjetujući mi da provjerim nešto, nešto ugradim, popravim, kontrolišem i slično.

A ja točim gorivo, pratim ima li vode za brisače, zalupim često vratima, jer se mora, Zastava je to.Ponekad ga operem, ali ne patim od fobija i bolesti kao moj komšija Atif. Ipak je to samo automobil.Nemam nikakvo tehničko upustvo za rukovanje svojim stojadinom, niti detaljnu tehničku knjigu u kojoj piše kako ću ga voziti uzbdro.

Za to vrijeme drug Atif koristi opštedetaljne medote za održavanje porodičnog automobila marke Fiat 126P u narodu poznat kao pegla ili peglica, poklanjajući previše pažnje tako malom automobilu.

 

Emir N.

*-svaka sličnost sa stvarim ljudima i događajima je prosto slučajna

7 komentara

  1. elTango- nisam znao, ima vidjam ih u toj boji cesto
    sessiz- ja sam cio zivot auto moto klub haha , nista me osim kola nikad zanimalo nije, sad me zanima doduse dosta toga , a eto drago mi je da ti se dopala prica , zivio jarane moj

  2. a znam bilo je takvih puno, danas price koje pricaju vlasnici golfova petica, audija kojekakvih nisu nimalo romanticne i lijepe, a o ovim nasim kolima znale su biti u ono vrijeme itekako, sta da ti pricam kad znas 🙂

  3. Kažu da su bili sretni, peglica je samo jedna stvar koja podsjeća na sreću , i
    zato smo je memorisali. Danas daleko bolja tehnologija i auta nas ne vežu za sreću,i mi ih instiktivno potiskujemo jer nas ne čine sretnim.Da , više nismo sretni i prizivamo stvari što su bile oko nas kad smo bili sretni.
    Lako ću ja svojoj djeci pričati o starim motorima i autima , ali zanjemim kad me pitaju o sreći.

Komentariši