Dan rudara 21.12.2012.

Dan rudara

 

Rudna bogatstva oduvijek su bila veliki potencijal ovdašnjih prostora, ali po bogatstvu ruda se isticao prostor današnje Bosne i Hercegovine. Rudarstvo ovdje postoji još od doba paleolita, a njime su se bavili i drevni Iliri , dok rudarstvo poprima veći značaj dolaskom Rimljana koji su ga izdigli na jedan viši i ozbiljniji nivo.Za vrijeme Rimske vladavine stvorili su se i ojačali mnogi rudarski gradovi na području Bosne i Hercegovine.

Najjači rudnici bili su na području današnje Srebrenice gdje je vremenom forimiran grad Domavija koji će zahvaljujući rudnom bogatstvu i dobrom položaju postati sjedištem rimskog prokuratora za sve rudnike na području Dalmacije i Panonije. (vidi , Domavia-Emir Nišić) Još u to antičko doba , rudnici na ovim prostorima bili su egistencijalna prilika i za radnike koji su dolazili iz udaljenih zemalja u tad moćne rudno-ekonomske centre koji su bili na području današnje Srebrenice, Srebrenika , Tuzle , Kupresa , Vareša i Olova.

Rudna bogatstva i narednih će vijekova biti snažan motiv raznim osvajačima da dobiju prevlast na ovim prostorima. Poslije Rimljana nastavilo se sa ekploatacijom ruda , a sam princip eksploatacije nije unaprijeđivan , sve do kraja 14. vijeka kada rudarastvo u srednjovjekovnoj Bosni doživljava svoju ekspanziju otvaranjem novih rudnika. U doba srednjovjekovne Bosne , najznačajniji rudnici su svakako u okolini Srerenice zbog čega se često vode ratovi sa susjednom Srbijom , pa je smjena vlasti u Srebrenici bila jako česta , a čak je bila i pod vlašću Dubrovčana , Mađara , pa i pod Osmanskom vlašću (još 1440.godine), pored Srebrenice , važni rudnici u vrijeme srednjovjekovne Bosne bili su: Dreževica , Dusina , Kamenica i Olovo (sve u centralnom dijelu Bosne), rudarstvo je činilo važan stup ekonomije tadašnje bosanske države. I za vrijeme osmanske okupacije , rudna bogatstva ostaju snažan oslonac ekonomiji okupacijske vlasti . Zaostali u tekničkom i svakom drugom smislu , Osmanlije rudarstvu na ovim prostorima nisu donijeli ništa novo, jedino što se promijenilo je to  da su isključivo oni imali korist od rudnih bogatstava Bosne i Hercegovine. Još u vrijeme Rimljana jedan dio radne snage u rudnicima bio je zasnovan na ropskom principu , ali i kao kazneno-vaspitna mjera , što se vremenom vjerovatno nastavilo , da li u većoj ili manjoj mjeri , a sasvim je vjerovatno da su se istim metodama koristile i Osmanlije tokom prvih decenija vladavine , ali su 1869. godine donijeli odrđene zakonske odredbe o rudarstvu.

 

Na svu sreću rudarstvo je doživjelo svoju renesansu okupacijom ovih prostora od strane Autro-Ugarske monarhije , koja je stručnim znajima i tehnikom usavršila ekploataciju rudnih bogatstava , otvorila nove rudnike , povećala proizvodnju , i stvorila profesionalni radni odnos rudara u Bosni i Hercegovini. Ta nova vlast je donijela i Rudarski zakon 1881. godine kojim je konačno uređeno stanje u ovoj oblasti. Rudarski zakon iz 1881. godine podrazumijevao je socijalnu brigu o rudarima u slučaju bolesti , nesreće na radu , smrti na radu , i pravo na mirovinu.

Zahvaljujući opsežnim istraživanjima stručnjaka iz Austro-Ugraske otkrile su se nove naslage ruda , i otvoreni su novi rudnici. Industrijalizacija zemlje , gradnja javih objekata , puteva i željeznica išla je u korak s rudarstvom. Razvoj zemlje i tehnički napredak iziskivali su stalno povećanje ekploatacije ugljena , olova , te srebrnih , zlatnih i ostalih ruda. Prema izvještaju tima stručnjaka na čijem je čelu bio dr. Fridrich Katzer , Bosna i Hercegovina se po rudnim bogatstvima može izjednačiti sa najbogatijim europskim zemljama.

 Rudarsko društvo Bosnia bit će osnovano u Beču 1880. godine koje će dati svoj doprinos daljnjoj ekspoloataciji ruda ali i pomoći pri arheološkim istraživanjima.  U to vrijeme upravljanje rudarstvom bilo je u veoma stručnim rukama i zahvaljujući ovoj grani privrede zaposlen je velik broj domicijelnog stanovništva.

 

 

Mračni period kraljevine Jugoslavije obilježili su brojni štrajkovi i borba za prava rudara. Godine 1922. donesen je i zakon o zaštiti rudnika. U rudnike se nije ulagalo , samo je preuzeto ono što je ostalo od ranijeg režima , a važno je reći da se Bosna i Hercegovina u ovom periodu suočavala sa nestašicom ugljena. Ovdašnji rudnici ali i rudari pljačkani su od viših upravnih i vladajućih struktura. Razlog zbog kojeg se danas slavi Dan rudara nastao je baš u ovom vremenu  i to 1920. godine , borbom potlačenih rudara za svoja prava, odnosno povećanje nadnica.  

 

 

HUSINSKA BUNA

 

O ovom veoma važnom historijskom događaju za ove prostore,  u udžebnicma „historije“ sjećam se , bio je samo jedan mali pasus, a sad evo razmišljam o tome da on možda nije ni pomenut u tadašnjim udžbenicima na kojima je pisalo „Povijest“ ili „Историја“. Možda zbog toga što je na ovaj radnički ustanak i očajnički krik utjecala tadašnja Komunistička partija u prilikama dosta sličnim današnjim.

 Zaista ne znam da li se danas u nastavnim planovima pridaje značaj ovom događaju , ja ću pokušati da nadomjestim zasluženi pomen na Husinsku bunu.Iznenadi me ponekad kako ljudi u okolini malo znaju ili uopće ne znaju šta se tih dana događalo u susjednim nam mjestima Husinu , Morančanima i Lipnici. Sreća pa je Sava Mrmak snimio kvalitetan film o ovome, a urednici državne televizije sjete se da ga emitiraju na Dan rudara (zapaženu ulogu u ovom filmu tumačio je naš Vlado Kerošević koji je ovih dana poslavio 35 godina umjetničkog rada).

Dana 20.12.1920. godine rudari rudnika Kreka u Tuzli , obustavili su svoj rad kako je to bilo ranije najavljeno. Glavni akteri štrajka bili su Jure Kerošević , Osman Đulović , Karlo Železnik (koji je rukovodio štrajkom) , Ivan Brcun , Franjo Marić , Marko Fidler,  Božo Mrkić , Simo Topalović , Mijo Tomić … Imena ovih ljudi kasnije će u socijalističkoj Jugosalviji nositi ulice , škole i druge institucije.  

Dana 21.07.1920. zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske Vlade i Saveza rudarskih radnika kojim je svaka tri mjeseca predviđena revizija na zahtjev jedne od ugovornih strana.Teške socijalne prilike rudare Kreke natjerale su da 20.12. krenu u štrajk, ali štrajk rudara nikako nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Rudarima Kreke je dana 21.12. 1920. god. izdana naredba koja je kršila zakonske norme , od njih se zahtjevalo da prekinu sa štrajkom u roku od tri dana (zakonski rok za štrjak bio je 8 dana) a svi oni koji ne postupe po naredbi smatraju se otpuštenim i gube pravo na državne stanove. Te „državne stanove“ koristili su rudari iz Slovenije zaposleni u rudniku Kreka. Ovdje se pokazala velika rudarska solidarnost , pa su prije prisilnog iseljenja iz državnih stanova rudara Slovenaca, njih i njihove porodice u svoje domove primili rudari iz Husina i Lipnice (od 24. -26. decembra iste godine).

 Narednog dana u ova sela poslani su naoružani žandari da bi strane radnike doveli na stanicu u Kreku odakle bi bili deportovani u svoja zavičajna mjesta. Tom prilikom je došlo do oružanog sukoba između štrajkača i žandara , prilikom čega je jedan žandar (Đorđe Reljić) ranjen u predjelu stomaka i koji je istog dana podlegao od posljedica ranjavanja. Poslije ovog nemilog događaja uz vojno pojačanje opkoljena su sela u kojima su štrajkači pružali otpor ,svi su pohvatani i privedeni na saslušanje a njih 19 je izvedeno pred sud. U ovom sudskom procesu optuženima se stavlja na teret da su na Husinu i u Liplnici od 25. do 27. 12. 1920. godine , sudjelovali u naoružanoj gomili s namjerom da silom i oružjem onemoguće redarstvenoj straži i žandarmeriji izvršavanje zadatka , da su za taoca držali Božu Marića zvanog Brkica (štrajkbrehera) .Dok se Juri Keroševiću na teret stavlja ubojstvo žandara Reljića.  

Optuženi su se branili da su u svemu tome vidjeli jedino borbu za radnička prava , te da u njihovom djelu nema elemenata ustanka protiv države. U tijeku saslušanja i istrage rudari su bili mučeni i zlostavljani. Ishod ovog sudskog procesa bio je slijedeći : Karlo Železnik (47 godina) rodom iz Zagroja na Savi , oženjen , otac 7 djece , rudar bez imetka , pismen sa završena 4 razreda osnovne škole osuđen je na kaznu teške tamnice u trajanju od jedne godine.

Ivan Brcun  (40 godina) iz Koprivnice , neoženjen , rudar bez imetka osuđuen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.

Franjo Marić (40 god.) sa Husina , oženjen , otac dvoje djece , rudar sa imetkom 1000 K , pismen , osuđen je na kaznu zatvora od godinu dana.

Mijo Tomić (30 god.) iz Ljubača , oženjen , otac dvoje djece , sa imetkom od 20.000 K , pismen sa 2 razreda osnovne škole , osuđen je na godinu dana zatvora.  

Božo Mrkić (47 god.) sa Husina , oženjen , otac 9 djece , sa imetkom od 10.000 K , pismen , osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca.

Osman Đulović (29 god.) iz Petrovica Donjih , oženjen , sa imetkom 200 K , nepismen osuđen je na kaznu teške tamnice u trajanju od 15 mjeseci.

Juro Kerošević (21 god.) sa Husina , oženjen , otac jednog djeteta , sa imetkom od 4.000 K , nepismen , osuđen je na kaznu smrti vješanjem.  

Božo Mandić (28 god.) iz Lipnice , oženjen , otac 3 djece , bez imetka, nepismen , osuđen na kaznu zatvora od 6 nedjelja.  

Mijat Marjanović (43 god.) iz Lipnice ,oženjen , otac 4 djece , nepismen osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.

Marko Peranović (26 god.) iz Lipnice , oženjen , otac 1 djeteta , sa imetkom 15.000 K , nepismen osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.

Ivo Peranović (32 god.) iz Lipnice , oženjen , otac 2 djece , pismen , osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.

Simo Bisić (38 god.) iz Ljubača , oženjen , otac 5 djece , sa imetkom od 10.000 K , osuđen je na kaznu zatvora od 5 nedelja.

Marko Fidler (38 godina) iz Mestinije , oženjen , otac 1 djeteta , rudar bez imetka , sa 4 razreda osnovne škole , osuđen je na kaznu zatvora od 10 mjeseci.

Mijo Iličić (30 god.) , iz Dubrava , oženjen , otac 2 djece , sa imetkom od 10.000 K , pismen sa 3 razreda osnovne škole osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.

Marko Marić (36 god.) , sa Husina , oženjen , otac 2 djece , bez imetka , pismen sa 3 razreda osnovne škole osuđen je na kaznu zatvora od 2 mjeseca.

Simo Topalović (25 god.) sa Husina , oženjen , otac 1 djeteta , bez imetka , pismen osuđuje se na kaznu zatvora od 15 mjeseci.

Bono Marjanović (55 god.) iz Ljubača , oženjen ,otac 3 djece , sa imetkom od 5.000K , nepismen , osuđen je na kaznu zatvora od 30 dana,

Ivo Marjanović (26 god.), oženjen , otac 3 djece ,bez imetka , nepismen , osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 2 mjeseca.

 

Poslije odbijanja žalbe , Juro Kerošević je pokušao izvršiti samoubojstvo prilikom čega se samo povrijedio , a naknadno je pomilovan pod snažnim pritiskom javnosti.  

 

Uspomene na Husinsku bunu ponajviše se i čuvaju u Tuzli , gdje još uvijek postoji ulica sa tim nazivom , zatim nekoliko ulica nosi imena husniskih rudara , a simbol Tuzle odavno je i spomenik husinskom rudaru.

Husinska buna postat će važan umjetnički motiv , ali i motiv za ustanak naroda i narodnosti u Drugom svjetskom ratu, u sklopu NOV postojala je i četa husinskih rudara.  

Husinska buna razlog je što i današnji rudari slave svoj praznik baš 21.12. kao znak sjećanja i suosjećanja. Dan kada su puškom branjena ljudska i radnička prava počeo se obilježavati ali i slaviti tek kada je rudarstvo došlo na zasluženo mjesto i kada je rudarima omogućen dosta bolji život.

Važnim političkim podjelama kada se stvara NDH , mnogi rudnici su privatizirani , u Fojnici su zlatnu rudu eksploatisali Englezi , a fašističkom okupacijom ovih prostora  rudnici se stavljaju u službu fašističke njemačke vojske.  

Rudari su , razumije se , vezani svojom solidarnošću i u tom ratu pružili snažan otpor. Uspomenu na to čuva i veoma poznata pjesma „Konjuh planinom“.  

 

Dolaskom nove narodne vlasti , dolazi do promjene cjelokupnog sistema , pa svi rudnici postaju državni. Tih prvih godina izgradnje ugljen a i ostale rude bile su hitno potrebne , i ubrzo se kreće sa donošenjem zakona , otvaranjem novih rudnika i ono što je jako važno u ovome periodu to je konstantna modernizacija rudnika , i velika briga za zaštitu na radu.

Otvaraju se restorani društvene ishrane , organizira se prevoz rudara , rudarima se dodjeljuju stanovi u modernim višespratnicama , daje se mogućnost odlaska na more ili u banjska lječilišta.  Ovaj period ostat će upamćen i po Aliji Sirotanoviću , rudaru iz Breze , koji je dana 24.07.1949. godine sa svojih osam komorata za osam radnih sati iskopao 152 tone ugljena , čime je oborio svjetski rekord ruskog rudara Strahanova za 50 tona.Ovo je Aliju učinilo superherojem socijalizma , i uvelo u privredu takmičarski duh. O Aliji su ispjevane pjesme , snimani filmovi i razne emisije, a rekorde su obarali i Nikola Škobić , Ibrahim Trako i na kraju Abdurahman Babajić iz RMU Banovići koji je iskopao nevjerovatnih 1.010 tona ugljena.

 

 I kako su se uslovi poboljšavali , uvedeno je i radničko samoupravljanje , zatim niz mjera poboljšanja zaštite , ali baš na našem području desila se najveća rudarska tragedija  dana 26.08.1990. u jami Dobrnja II , rudnika Kreka u kojoj je poginulo 180 rudara iza kojih je kako kažu ostalo 365 djece. I ova nesreća ali i mnoge druge samo su jačale i dokazivale snažnu rudarsku solidarnost.  Rudari su prije samog početka ovog zadnjeg rata bili učesnici demonstracija „Za mir“ u Sarajevu , nadajući se da će oni kao jedna velika sila društva i sistema doprinijeti spriječavanju nadolazećeg zla. No , nažalost , ovaj pokušaj rudara bio je uzaludan i jedino tu , nisu uspjeli ostvariti a ni prebaciti plan.  Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu ovdašnji rudari postali su vojnici.

Vrativši se sa ratišta u rudnicima su zatekli malo drugačije stanje , ali još uvijek čuvaju uspomenu na Husinsku bunu i sve ono što je socijalistička renesansa donijela u rudarstvo.  Većina rudnika u Bosni i Hercegovini danas je udružena sa energetskim sektorom, na osnovu spajanja društava sa Elektroprivredom. Rude još uvijek ima , i polako se ide na modernizaciju rada i uvođenje europskih sandarda.

O budućnosti rudarstva i rudnika teško je govoriti ali nadati se da će ona biti svijetla i uspiješna. U godinama poslije rata zbog uništene pridrede što ratnim dejstvima što privatizacijom , mnogi radnici koji su ostali bez posla na području Živinica i Kalesije počeli su na svojim privatnim imanjima sa eksploatacijom ugljena u dosta opasnim jamama. Tako je ruda postala način da se dođe do onog hljeba sa sedam kora izvan rudnika , nedavno je dražava odlučila represivnim mjerama zabraniti rad ovih ilegalnih rudnika.

 

No bili legalni ili ilegalni oni su za mene rudnici i svi oni koji kopaju rudu za mene su rudari. Posao rudara jedan je od najtežih poslova , a njihov hljeb ima sedam kora.  Kako i kaže rudarska hima : Nek’ rudare uvijek prati slava  , pos'o taj je ponos sviju nas , nek nedostaje im svjetlost dana ,njihov rad je domovini spas, zato sinovima rudnika i rova bratski ruke stisnimo svi , nek’ sretno vijek , nek’ sretno vijek , nek’ SRETNO uvijek prati nas.  

 

Svim rudarima sretan Dan rudara

 

Emir S. Nišić

Komentariši