beats by dre cheap

Đorđe Mihailović 1875.-1919.

Đođre (Nikole) Mihailović 03.02.1875.-19.09.1919. Trudim se godinama da održim jednu svoju plemenitu misiju, a ona se sastoji u posjeti grobovima ljudi koje sam poznavao, ljudi koji su roditelji mojih prijatelja, i naravno umjetnici koje zbog svog „prekasnog rođenja“ nisam mogao poznavati, a čije biografije znam izdeklamovati u svako doba dana i noći. Naravno, nešto tako izuzetno je dobro djelo, a budući da sam godine proveo istražujući stare nadgrobne spomenike, sasvim opušteno odem na svako groblje bez ikakvog straha. Ljudi koje znam rijetko obilaze vječna počivališta svojih umrlih, jer se pravdaju obavezama koje im donosi savremeni život. Ali ima i nekog straha, ima nekog sujeverja da nije dobro često posjećivati groblja, a to su vjerujte mi mjesta gdje je živ čovjek najsigurniji i najmirniji. Povremeno odem na groblje Trnovac iz razloga što obilazim grob našeg najpoznatijeg tuzlanskog slikara Ismeta Mujezinovića, znao sam da je tu sahranjen i prvi tuzlanski akademski slikar Đorđe Mihailović, ali njegov grob nisam uspio pronaći. Odnosno, sad vidim da nisam dobro tražio.
Plašio sam se da je njegov nadgrobni spomenik jedan od onih koji su oštećeni zubom vremena ili od onih koji su svojim licem utonuli u zemlju. Ovoga puta odlučio sam da se obratim u kancelariju uprave groblja Trnovac, vođen onom „Ko pita, ne skita“, kako bi mi na osnovu evidencije odredili parcelu nekoga ko je umro prije ravno sto godina. Ali, na moju sreću, ljudi kojima sam se obratio prepoznali su me, uz napomenu da su me i ranije viđali da tražim nečiji grob, i odmah rekli da je Đorđe Mihailović sahranjen u dvorištu Hrama svetog Velikomučenika Georgija na vrhu groblja... Da sam samo malo pažljivije pogledao, ili ušao u crkveno dvoriše pronašao bih ono što tražim. Naravno, bilo im je drago što se neko interesuje za tog čovjeka. Groblje Trnovac je tuzlansko pravoslavno groblje oformljeno 1884. godine, ali je u doba socijalizma postalo počivalište Tuzlacima drugih konfesija, ili pak, onima koji nisu imali vjeru, a najčešći slučaj je, da se tu i danas sahranjuju bračni parovi iz tzv. „mješovitih brakova“. Na desnoj strani najviše je ploča sa petokrakama, a lijevo su većinom stare kamene krstače, i mermerne ploče sa krtsovima.
Ušavši u crkveno dvorište ugledao sam jedan zanimljiv nadgrobni kamen, sa čijeg se natpisa oljuštila farba, i gdje je pisalo da taj spomenik podižu SPKD Prosvjeta i Međunarodna galerija portreta Tuzla prvom tuzlanskom i bosanskohercegovačkom akademskom slikaru godine 2006. Tu počiva čovjek kojeg uporno tražim, i sa kojim imam nekoliko dodirnih tačaka, a jedna je da smo pohađali istu školu, istina, u vremenskom razmaku od 112 godina. Ali šta je vrijeme za ljude umjetnike? Mi se srećemo i na ovaj način, a najstvarniji i najjači naši susreti su onda kada nas sa umrlim umjetnikom poveže neko njegovo originalno djelo, što sam imao čast.
Nakon zavšene Trgovačke akademije u Trstu, godine 1899. Mihailović odlučuje da ode u Beograd i uči slikarstvo u privatnoj školi Riste Vukanovića, a nakon toga kao talentirani slikar odlazi u Minhen gdje je diplomirao slikarstvo 1906. godine, kao i svi slikari tog vremena usavršavao se u Italiji i Parizu. Kada se vratio u Tuzlu, obolio je od tuberkuloze, ali budući da je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, Austrijanci su ga poslali u logor Arad, gdje mu se pogoršalo ionako loše zdravstveno stanje.Vraćaju ga u Tuzlu 1916. godine, gdje se privremeno oporavio i nastavio da stvara, ali bolest je bila jača, godine 1919. preminuo je u Tuzli.
Među slikarima se često vodi polemika o tome ko je bio prvi srpski akademski slikar, odnosno ko je bio prvi bosanskohercegovački slikar, da li Đoko Mazalić, Đorđe Mihailović ili pak Lazar Drljača, ali jedno je sigurno, prvi tuzlanski i bosanskohercegovački akademski slikar svakako je Mihailović.
Ja nažalost, nikada nisam vidio na našim lokalnim, a i ostalim televizijama da iko ikada govori o Mihailoviću, izuzev onda kada je upriličena promocija monografije „Đorđe Mihailović, život i djelo“ autora Senada Begovića.
Za sto godina o našem prvom slikaru samo toliko. Dobro, čitao sam o njemu u enciklopedijama i stručnim časopisima, ali ko to još čita? Da li se neko ko prolazi ulicom Đorđa Mihailovića, koja od nekadašnje Kajmak stanice vodi prema Korzu, gdje su Narodna biblioteka i Saborni hram, zapita ko je taj čovjek? Nadam se da će se neko sjetiti da obilježi stogodišnjicu smrti prvog ovdašnjeg slikara, jer kažu samo se prvi pamte. Slabo, kako vidim. A ja ću, budući da sam locirao mjesto vječnog počinka velikana naše umjetnosti, opet doći.
Ukoliko vas zanimaju djela Đorđa Mihailovića možete ih pronaći u Galeriji portreta Tuzla, Muzeju istočne Bosne i u Umjetničkoj galeriji BIH u Sarajevu.
Da li je Đorđe Mihailović za svoje 44 godine života (odnosno skoro 19 stvaralačkih godina) ostavio dovoljno traga u umjetnosti, sigurno jeste, budući da sam se ja kao prosječan živući slikar, nakon sto godina od njegove smrti sjetio istog, i konačno pronašao lokaciju njegovog groba. I na kraju, naučit ću vas nešto o grobovima, postoje grobovi koje nikad niko ne posjećuje, čak ni ptice ne slijeću blizu njih, ne dozvolimo da to budu grobovi naših najvećih imena umjetnosti.

E. Nišić 20.02.2019.

Emir Nišić
http://emirnisic.blogger.ba
21/02/2019 16:22