beats by dre cheap

Nijaz Rađen Hasanović

Nedavno sam slušajući stare snimke popularne radijske emisije radija Antena Cetinje „The Books of Knjige“, čuo jedan njihov izvanredan skeč gdje Gajo predstavlja nekog svog prijatelja, za kojeg skoro deset minuta nabraja šta je taj prijatelj zapravo: i pjesnik, i atletičar, i ljubitelj filma, poklonik moderne nauke..., mene je to podsjetilo na mog prijatelja Nijaza Hasanovića koji je ne samo pjesnik, već mu se može prikačiti barem desetak zanimanja i titula, ali svakako on je jedna osebujna i zanimljiva ličnost koju vam vrijedi predstaviti.

Prvo sam o njemu čuo sve najljepše od moje bibliotekarke Jasmine, da se eto jednog dana pojavio čovjek koji je došao da pokloni svoje knjige biblioteci, jer mu je cilj da u gradu u kome živi ljudi mogu pronaći njegove knjige baš na mjestu gdje se knjige i traže. Oduševljena njegovim gestom, odlučila je da mu priredimo promociju zbirke pjesama „Bosna se brani na Drini“, što sam svakako rado prihvatio. Priča se dalje zanimljivo odvijala, kada ga je pozvala da mu saopći šta smo odlučili bio mu je rođendan, te ga je ta vijest zaista obradovala. Onda je Nijaz sve to zaključio ovako, ako su oni  tako odlučili, hajde da i ja pomognem njima, te dolazi s prijedlogom da organizuje donatorski koncert za BKC Živinice u čijem je sastavu biblioteka, budući da on poznaje dosta muzičara i pjevača jer je istima dugi niz godina pisao tekstove. To je druga stvar koja me zadivila kod ovog čovjeka kojeg u tom momentu nisam poznavao, ali nekoliko dana kasnije, sastali smo se u biblioteci kako bi porazgovarali o koncertu. Donio je niz konstruktivnih ideja, recitovao nam je svoje stihove, i još reče, da ih sve zna napamet. Istinski umjetnik, vidim.

Tih dana majstori su se mučili da na mom autu uštimaju ručnu kočnicu, u biblioteku sam došao taksijem, a budući da sam tada radio jedno ozbiljno istraživanje, iz biblioteke sam ponio punu torbu velikih knjiga u kojima je bilo ono što mi je trebalo. Krenuli smo zajedno ka izlazu, pitao me gdje idem, a ja kažem da ću pozvati taksi i ići kući.

„Ne, nema govora. Ja sam tu autom, i ja ću da te odvezem gdje god treba.“

Prihvatio sam, u nevjerici, prvi puta se vidimo, a on eto hoće da učini nešto za mene, da li se sažalio na onu tešku torbu punu knjiga ili ne, ne bih znao. Ali tim svojim potezom „kupio“  je moje prijateljstvo, koje evo traje nekoliko godina.  Naravno, na njegovoj promociji čitao sam pjesme, a na koncertu vodio program, i on je bio zadovoljan. Nizali su se naši susreti, kafe, šetnje, upoznao sam njegovu prodicu, a taj čovjek nije propuštao niti jedan za mene važan događaj.

Tog ljeta upriličio sam pretpremijeru moje monodrame, za jedan uži krug ljudi, koji me podržavaju i sa kojima godinama surađujem, za rodbinu, za kolege... ali.. mnogi nisu došli. Svi su imali brojne razloge, i isprike, a on se pojavio sa cijelom svojom porodicom. Gdje god se sretnemo mi se najsrdačnije pozdravimo.

Budući da je to čovjek koji je pun životnog iskustva, od njega često čujem lijepe stvari. U našim druženjima nema bezvezne priče, prostota, uglavnom pričamo o prošlosti, o umjetnosti, o pozitivnim stvarima. Bude naravno i lijepe šale na koju se nasmijemo. Nijaz je vrlo rano počeo da radi, odmah nakon srednje škole, cio radni vijek proveo je u ugostiteljstvu, gdje je uvijek učio i napredovao, pa je bio šef renomiranih ugostiteljskih objekata na mnogim važnim turističkim destinacijama. Veliki je ljubitelj ali i poznavalac muzike i  muzičke scene, kako i ne bi bio, kada je autor mnogih hitova. Imao je želju da objavi knjigu, što je i uspio, skupio je svoje ratne uspomene, sjećanja na rodni kraj i nastala je knjiga. Ja mu sto puta rekoh da ne volim poeziju o ratu, ali ga potpuno razumijem zašto je to sve zabilježio u stihovima, kako bi sačuvao uspomenu na hrabre ljude, na svoja vojevanja, na ožiljke rata kojih je puna njegova duša.

Nijaz je rodom iz jednog slobodno mogu reći bajkovitog kraja, iz Rađenovića kod Srebrenice, a koji su iznad jednog divnog jezera koje se zove Perućac. Čovjek iz tako lijepog podneblja može biti jedino pjesnik. Nakon minulog rata stanovnik je Živinica, gdje djeluje kao slobodan umjetnik.

Njegov pjesnički izričaj veoma je jasan i nedvosmislen, pun nekog istinskog entuzijazma. A to je ono što daje vrijednost njegovoj poeziji. On voli da se igra riječima, pa su njegovi statusi na Facebooku jako zanimljivi, voli da tumači riječi, da ih kombinuje i reda u nekakve neobično logične nizove.  

Malo ko se može pohvaliti da su njegove knjige stigle na nekoliko kontinenata, a Nijaz je upravo taj. Naravno, razlog tome je što njegovih zemljaka ima čak u Australiji, a oni su imali želju doći do knjige koja govori o Srebrenici.

Plašim se da je ovo prekratko i da ništa ne rekoh o svom prijatelju, a kako da završim tekst o pjesniku nego njegovim stihovima:

„Ja znam da trešnje djetinstva moga

Jedino ptice beru sa grana,

Na nebu mjesec ko dukat žut,

Mnogo sam teških preživio dana,

Al' bojim se da ovo nije možda zadnji put.“

 

E. Nišić

Emir Nišić
http://emirnisic.blogger.ba
20/01/2019 13:42