Emir Nišić

priče, knjige, narodna mitologija i demonologija

18.09.2015.

Zločin Šefke Hodžić II

Šefka je u prvostupanjskom postupku pravično osuđena za svoje zlodjelo na smrtnu kaznu. Uslijedile su žalbe njenog advokata Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine koji je potvrdio raniju odluku, a nakon toga ostala mu je još jedna šansa, koja je bila uspiješna, žalba Vrhovnom sudu Jugoslavije, koji je odlučio vratiti postupak na ponovno razmatranje i odlučivanje. Taktička advokatska igra dobijanja na vremenu ovoga puta je uspjela, umjesto na smrt, Šefka je osuđena „na život“.

 

Osim smrtne kazne za ubistvo na podmukao način i iz niskih pobuda, Šefka je osuđena i kaznom od dvije godine strogog zatvora za djelo krađe, zbog krađe dragocjenosti sa mrtve Alije. Tokom cijelog postupka Šefka nije izrazila niti trun kajanja, samo su se nizale njene izmišljene vrezije događaja, kojih je bilo čak 67. Kada je dobila presudu plakala je, a svome advokatu Filoti Fili je rekla da su to drugi učinili, a da ona mora umrijeti mlada na pravdi Boga. Učila je kur'anske sure, plakala, molila advokata da joj u zatvor dovede majku da se oproste. Advokatu je posao otežavalo to što Šefka idalje ne govori istinu, pa se njegova žalba Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, nije razlikovala od završne riječi iznesene u provostupanjskom postupku. Sjednica drugostupanjskog suda (Vrhovni sud BIH ) održana je 18.09.1970. godine, i trajala je 45 minuta, sudskim vijećem predsjedavao je sudac Milenko Ristić.

 

Ovoj sjednici prisustvovao je i advokatski tim koji je branio Šefku, sudac im je dopustio izlaganje iako se tužilac protivio budući da tako nešto zakonom nije dopušteno. Šefka je idalje optuživala Redžu Hasanovića zvaog Ramo, ali sud je ispitao sve njene navode, a više svjedoka je potvrdilo da je Ramo u kritično vrijeme bio na skroz drugom kraju sela, a to su bili svjedoci : Hasanović Mejruša, Hasanović Ibran, Hasanović Azemina, Hasanović Rasim, Latifović Devleta, Islamović Fatima, Muratović Mustafa, Selimović Fehret i Selimović Zuhra. Ramo i Šefka nisu bili u dobrim odnosima oko dvije godine prije spornog događaja, niti su se sastajali, niti su kad razgovarali, pa je besmisleno tvrditi da se Ramo odlučio da ubije Aliju i izvadi bebu kako bi Šefki spasio brak. Advokat je pak morao braniti Šefkine tvrdnje pa je u žalbi naveo i da postoje tragovi dva zuba na lijevoj dojci pokojne Alije što po njemu potvrđuje da se Ramo na istoj seksualno iživljavao jer je u istu nekada bio zaljubljen. Vještačenjem je utvrđeno da je metak sa suprotne strane dopro do središnjeg dijela lijeve dojke, pa odatle i trag koji podsjeća na ugriz. Pregledom sluzave supstance uzete iz vagine ubijene, nisu pronađeni tragovi sperme što potvrđuje činjenicu da nije bilo seksualnog iživljavanja nad ubijenom.

 

Sve ono što je ispričala Šefka i što je u nedogled branio njen advokat, trajalo bi preko sat vremena, a sva radnja odigrala se jako brzo, jer to je bio jedini način da se efikasno i obavi, da se sakrije, i da bezbjedno udalji sa mjesta zločina. Advokat je tvrdio da je zbog toga što nisu pronađene sve čahure, Alija ubijena negde drugdje a da je donijeta samo do potoka pa je tu rasporen njen stomak, da je prethodno neko Aliji zapušio usta i savladao je, a nakon toga pucao, pa da se nakon ubistva neko još seksualno iživljavao na njoj onda bi to sve trajalo skoro pola dana što se nikako ne poklapa sa činjenicama. Sve inkriminisane radnje obavljene su jako brzo, u strahu da neko ne vidi ili ne otkrije o čemu se radi. Osim toga sve je isplanirano.

 

Pronađene su i dvoje krvave dimije kod Šefke Hodžić, što opet potvrđuje da je ona ubica, jedne dimije su crne ukrašene zelenim grančicama, a druge su plave sa bijelim tačkicama. Iz ovog slijedi da je Šefka bila obučena u jedne dimije, a u druguge je umotala bebu. Vještaci tvrde da je sve radnje koje se opisuju u optužnici bilo moguće obaviti za deset minuta, pa čak i prije.

 

Šefka je na sudu ponavljala skoro isto: „Nemam šta da kažem. Sve što je bilo važno rekli su moji branioci. Uvjeravam vas da nisam Aliju ubila, a vi me osudite. Uzmite mi glavu. Znam da sam kriva što sam pristala da primim dijete na ovakav način ali nisam znala da u tome ima krivice. Sada to tek znam. Željela sam dijete po svaku cijenu. Željela sam da sačuvam brak. Nisam znala da postoji i neki zavod odakle se može usvojiti dijete.“

 

 

Kod lica koje je Šefka redom optuživala kako bi im se svetila nisu nađeni nikakvi materijalni tragovi koji bi mogli nekoga barem dovesti u sumnju. Advokat je osporavo i kvalifikacije na podmukao način i iz niskih pobuda tvrdeći da niti jedno ni drugo ne postoji u konkretnom sučaju. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je pronašao da je prigovor neosnovan jer je okrivljena Šefka koristila povjerenje svoje drugarice Alije, te joj slagala da je dolje u nekoj od njiva čeka sestra Hura koja čuva kravu, te zagrlivši Aliju stigla do potoka, kada je pustila ispred sebe, te iza njenih leđa ispalila pet hitaca prilikom čega je lišila života, a to i jeste podmukao način, grlila je svoju žrtvu prijateljski s tim ciljem da žrtva stekne određenu dozu sigurnosti. Ona je motivisana težnjom da dođe do djeteta i da dijete prikaže kao svoje, što sud nalazi da su niske pobude.

 

Šefka je dana 11.10.1969. godine, prilikom pretresa njene kuće, iskoristila nepažnju jednog milicionera, te je pištolj kojim je ubila Aliju prvo sakrila u njedra, pa onda dodala svom zetu Avdiji koji je isti sakrio u svom đubretu, znajući da je već pala sumnja na Šefku da je počinilac zločina. Avdija je vjerovatno očistio pištolj, te isti zamotao u masnu krpu. Istom je odlukom Vrhovnog suda BIH smanjena kazna Avdiji Hodžiću sa pet na dvije godine strogog zatvora. Sud je takvu odluku donio imajući u vidu njegovo imovno stanje, porodične prilike, tazbinsko srodstvo sa prvooptuženom, kao i to da ranije nije bio kažnjavan.  

 

Vrhovni sud je u pogledu provooptužene Šefke Hodžić iz Jusića, potvrdio prvostupanjsku kaznu, nalazeći da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze, ispitao činjenice, i donio pravičnu odluku. Tada je Šefki bilo još teže, shvatila je da dalje ne ide, pripremala se na ono najgore, ali ni tad nije htjela reći istinu.  Advokat Fila išao je dalje boreći se za Šefku, žalio se Vrhovnom sudu Jugoslavije.

 

Odlučio je napasti jače, tvrdeći da Šefka nije ubica, da radnje vršene na lešu nisu zakonom inkiminisane, i da je Šefka vođena prevelikom željom za potomstvom, te joj se ništa ne može uzeti za zlo. Pošto sam već dugo istraživo slične slučajeve teških zločina iz neke moje profesionalne znatiželje, te uvijek volim porazgovarati sa iskusnijim kolegama o svemu tome, kako bih naučio što više, doznao sam da se veoma često dešava kada po službenoj dužnosti treba odrediti advokata nekom licu optuženom za teški zločin, advokati odbijaju suradnju prvenstveno iz moralnih razloga. Advokat Fila nije mario za to, njegovi profesionalni razlozi bili su izgleda jači.

 

Prilikom posjete njenih advokata, Šefka je 17.12.1970.godine u tuzlanokom zatvoru dala iskaz, o kome su oni sastavili zapisnik. Šefka je navodno odlučila reći istinu, a ta „istina“ bila je : „Ja sam sa svojim djeverom Ibrahimom Hodžićem održavala intimne odnose.Ovo sam činila zato što sam bila usamljena a muž me je tukao, vrijeđao me i bio stalno pijan.Kada sam počela da simuliram trudnoću i sve do trenutka kad mi je predato dijete, idalje sam se nalazila sa Ibrahimom. Prilikom tih odnosa ja sam skidala sve stvari koje su predstavljale povećanje stomaka i činile trudnoću. Prema tome Ibrahim je znao da se radi o simuliranoj trudnoći. Pošto me muž prezirao zato što nemamo djecu, a ja sam voljela da imamo, Ibrahim kao čovjek blizak meni, htio je da mi pomogne. Kritičnog dana on nije bio na pilavu, ili ga ja nisam vidjela. Međutim, prije dolaska na pilav na 15 do 20 minuta on je došao u moju kuću kada smo i imali intiman odnos.  Kada sam se vratila sa pilava, negdje oko 15:30 časova, naišao je Ibrahim i ušao u moju kuću. Tada mi je rekao da ću večeras dobiti dijete ali mi nije rekao od koje žene i na koji način. Rekao mi je da dođem nešto kasnije odredivši da mjesto sastanka bude kod šumice, u neposrednoj blizini Sinanove šume. Stigla sam na određeno mjesto poslije pet sati, a čini mi se da je bilo 17:30 časova. Na putu do šumice čula sam nekoliko pucnjeva ali ne znam koliko ih je bilo. Kada sam se bribližila čula sam i jauk. Tu su bili Ibrahim,  Hasan Latifović i Ibrahimov sin Osman zvani Kemo. Poslije je došao Ibrahim prije moje majke i komšinice Munire. Kemo je kod sebe imao Nedžibovu bateriju, a ja sam sa oko 20 metara podalje, kad sam dolazila iz šumice, vidjela da je ubijena bila pokojna Alija, i zbog tog sam odmah otišla.O mom intimnom životu sa Ibrahimom zna Fikretova žena Fadila, a do sada o tome nisam govorila jer sam Ibrahima voljela a pored toga i zaprijetio mi je i mučio prije hapšenja da ništa ne priznam. Prema tome, Alija nije ubijena u potoku već tamo dovedena, i sve što sam do sada govorila bilo je neistina. Sve sam ovo učinila pod pritiskom Ibrahima. Slušala sam zapisnik i isti sadrži moju izjavu koju sam dala svojim braniocima.“

 

Njen advokat je znao da ništa od toga nije istina, ali je ovo potvrdilo činjenicu da je ona imala ljubavnika, jer ga je stalno i pominjala, uvijek je to bio neko novi. Advokat je došao do zaključka da bi to mogao biti neko od rodbine, kako bi se to duže skrivalo, vjerovatno Avdija ili Ibrahim. Šefka nastavlja svoju igru, jer joj je to izgleda bilo zanimljivo. Već 23.12. 1970, u tuzlanskom zatvoru njen advokat piše novi zapisnik gdje ona opet iznosi „istinu“:

 

„Kada sam čula pucanje iz šumice, prišao je Ibrahim Hodžić i pozvao me da dođem i da primim dijete. Primila sam dijete od Ibrahima i uvila ga u dijmije i odmah odnijela kući. Kasnije mi je Ibrahim donio Alijin nakit. Gdje su oni, Ibrahim, Hasan, Kemo dalje pošli ja ne znam. Tada sam vidjela da je Alija ubijena a ranije nisam znala da će žrtva biti baš ona. „

 

Ljudi i danas u Jusićima pamte da su u vrijeme dok je Šefka simulirala trudnoću u selu bile  četiri trudnice, i Šefka se često kod njih raspitivala o terminu porođaja. Suludo je tvridti da bi toliki broj ljudi bio umješan u takav zločin, i da bi oni svjesno išli k tome da pomognu Šefki. Iz kojeg razloga, da li su je svi toliko voljeli, da li im je Šefka bila svetinja ? Zar ne bi već ako su to bezdušno uradili zadržali nakit za sebe da barem i oni imaju neku korist?

 

Nakon ove odluke advokat je posjetio Šefku u zatvor gdje je pokazivala znakove teške labilnosti, pa se on odlučuje da piše zahtjev za ponovno psihijatrijsko vještačenje od strane tima stručnjaka, kako bi se utvrdilo da li je Šefka uračunljiva osoba? Ranije je utvrđeno samo da je Šefka patološki sugestivna osoba, te da ima latentnu epilepsiju.

 

Advokat je  provjerio Šefkine navode, i tom prilikom utvrdio da je Ibrahim Hodžić koga Šefka sada optužuje i kao svog ljubavnika i kao ubicu, bio u vrijeme izvršenja zločina na gradilištu u Titogradu. Kada je to čula, munjevito je optužila Avdiju Hodžića, tvrdeći da to ranije nije htjela otkriti. To je advokatu zvučalo logično jer je prilikom dolaska u pritvor Šefka napisala Avdiji neko pismo gdje je tražila da se on izjasni iz kojeg je pištolja pucano, iz njegovog ili Nedžibovog.

 

Vrhovni sud Jugoslavije je uvažio žalbu Filote File te ukinuo ranije sudske odluke, i produžio pritovr za optuženu Šefku. Fila je ovoga puta uspio da zbuni Vrhovni sud Jugoslavije, iznoseći brojne činjenice koje ni njemu samom nisu bile jasne, jer nisu ni bile logične, on se pretvorio u Šefkin alter ego.  Naloženo je prvostupanjskom sudu da ponovno ispita svjedoke, a posebno da provede novu rekonstrukciju gdje će utvrditi vremena i razdaljine onoga što se tvrdi. Vrhovni sud je pronašao i to da nisu cijenjena sva Šefkina pisma u spisu, a da neka od njih ona i nije pisala kada je doznala da se ista prikupljaju u svrhu dokaza, te je diktirala zatovrenicama koje bi za nju pisale pisma.  Sudu nije jasno ni da li je Šefka dio metaka koje je njen muž donio zadržala za sebe, ili ih je negdje na neki način nabavila. I to je trebao da ispita prvostupanjski sud.

 

Šefka i advokati su bili zadovoljni, ovo im je davalo vremena, ali i puno nade. U nekim radovima o Šefki se tvrdi da ona nikada nije za ubistvo optuživala svog saučesnika Avdiju Hodžića ali to nije tačno. On je bio zadnji na koga je ona prebacila svoju krivnju.

Ponovno suđenje započelo je 23.06.1971. godine u Tuzli, sudskim vijećem predsjedavao je Slavko Prcović. Šefka je za ubistvo krivila Hasana, majku Nailu, Kemu i Avdiju Hodžića, mada je ovo za Avdiju prvobitno rekla samo advokatu a kasnije i na sudu :

„Pred sudom ga neću odati. Ali ako u pitanje dođe moj život, moraću.“

 

Avdija se također pojavio na ponovljenom suđenju iako je već bio odlužio svoju kaznu, i vratio se u rodne Jusiće. O Šefkinim optužbama na jednom od nastavaka suđenja je rekao slijedeće :

„Lažeš, nemam ja s tim ništa.“

 

U uvodnoj riječi tužilac je tvrdio da Šefka kao monstrum nema mjesta u našem društvu. Te da ona ne zaslužuje da živi. Na ponovljenom suđenju, redali su se i stari svjedoci, koji se većinom nisu sjećali činjenica vezanih za događaj, i onoga što su izjavili, jer je već protekao određen vremenski period. Na ovo suđenje stigao je i Alija Efendić istražni sudac iz Zvornika, koji je potvrio tezu da je Šefka odista svojom rukom i Nedžibovim pištoljem ubila Aliju, jer je ona na saslušanju baratala pištoljem tako vješto, da ni on ne bi mogao bolje.

 

Na suđenju se ponovno pojavljuje Hasan Latifović koji se i Šefki i njenoj odbrani čini podesnim za optuživanje, jer se isti bavio nadriljekarstvom, pa ga je bilo lako optužiti da je on izvadio dijete iz utrobe jer je vješt medicini. Osim toga isti je u mladosti bio u vezi sa Šefkinom majkom Nailom, pa je vjerovatno i bio njen ljubavnik, jer je Šefkin otac Mehmed dugo boravio u zatvoru, jer je ubio  Hašima Muratovića, iz čista mira tvrde danas stanovnici Jusića. Kada je izašao iz zatvora, zbog krvne osvete Hašimov bratić je ubio Mehmeda Hsanovića, Šefkinog oca. Kao što sam već pomenuo niko od Šefkinih nije tu, jer su se odselili negdje zbog moralne osude njihovih komšija. Odlučili su da im je bolje da žive negdje, gdje niko neće znati ko su oni zapravo.  

 

Hasan Latifović se na suđenju pojavio po sjećanju advokata File sa bocom Coca-Cole u džepu, te je imao alibi da je u tom vremenu bio na pečenju cigle tri kilometra od sela. Advokat je nastojao da mu poljulja alibi, tvrdnjom da je cigla već dan ranije bila pečena i složena u dvorištu njegovog brata, ali je on iz nekog razloga ostao prespavati na mjestu gdje se peče cigla, za ovo je imao i nekoliko svjedoka.  Fila je vjerovao da je Hasan Latifović zaista ljubavnik Šefkine majke Naile, pa da je iz ljubavi obavio carski rez i na taj način učestvovao u zločinu. Na pitanje da li je održavao intmne odnose sa Nailom Hasan je odgovorio : „ Nikada nisam bio u kući Šefkinoj, a kod Naile , njene majke odlazio sam par puta kao kod svake komšinice.“

 

Pošto je Hasan u vojsci bio medicinar tvrdilo se da on zna vršiti carski rez. U svoju odbranu iznio je činjenicu da on ima jedanaestoro djece, pa da je znao vršiti abortus vršio bi ga prije svega na svojoj ženi.

 

Vještak Milan Petrović na ovom ponovljenom suđenju izjavio je da je nestručnom licu potrebno 15 do 20 minuta da obavi carski rez i izvadi bebu, a stručnom licu je potrebno pet minuta ili čak manje. On ne vjeruje da je sve to mogla uraditi jedna osoba, te da je neko vjerovatno morao pridržati bebu. Onaj ko je to uradio sigurno je imao nekog iskustva u klanju stoke, ili barem neka znanja iz medicine.  Ovo je advokatu ponovno bilo ključno pa je ubrzo podnio krivičnu prijavu protiv Hasana Latifovića i Naile Hasnović. U to vrijeme skoro svako na selu je imao iskustva sa klanjem stoke, ako to ne onda je barem gledao kako se to radi.

 

Rekonstrukcija događaja na licu mjesta obavljena je 01.07.1971. godine, gdje se okupio velik broj znatiželjnih mještana, koji su prije svega željeli vidjeti Šefku, koja je sad izgledala dosta drugačije. Bila je lijepo obučena, pušila je cigarete u pauzama, okružena je važnim ljudima, pokazivala je gdje je navodno čula pucnje, gdje je koga vidjela i slično, opet je sve njih narodski rečeno „vukla za nos“. Sudsko vijeće je sve provjeravalo, mjerili su udaljensti, vrijeme hoda koje je potrebno od jednog mjesta do drugog i slično.

 

Dana 13.07.1971, godine nastavljen je pretres, na kome su Šefka i njen advokatski tim nastavili po starom, zbunjujući svjedoke i sud, iznoseći i dokazujući neistinite tvrdnje tj. njene izmišljitinje. U zatoru Šefku niko nije posjećivao osim njenog advokata. I to nam nešto govori. Šefke su se odrekli svi, i majka i braća, i cijeli Jusići, iako uvaženi advokat Fila u svojoj knjizi „Istina o Šefki“ tvrdi da je prilikom njenog boravka u Jusićima na rekonstrukciji događaja, bilo i dosta prijatnih pogleda njenih komšija. Zašto onda i 46 godina nakog njenog zločina oni o njoj ne žele da govore ?

 

Na pretres uskoro dolazi i Nedžib Hodžić, šefkin muž, tad već bivši jer je zakon omogućio razvod po hitnom postupku, tada je on zasnovao novu izvanbračnu zajednicu, što je nju jako pogodilo. Oni koji su nešto htjeli reći o Šefki u Jusićima danas rekli su da je ona jako voljela svog muža Nedžiba, i da je svoj zločin počinila samo iz ljubavi prema njemu, jer je željela da mu podari dijete, da mu bude još milija i draža. Na ponovljenom pretresu ponovio je da Šefki nije ostavio municiju, da je nije učio da rukuje pištoljem i sve što je već rekao.

 

Ubrzo je sud ispitao sve navode i svjedoke, uslijedile su završne riječi, tužilac je rekao da je jedina pravda za Šefku smrtna kazna, te od suda zatražio istu. Advokat Fila pak, zatražio je oslobađanje od smrtne kazne, jer je čvrsto uvjeren da Šefka nije ubica, odakle pištolj kod Avdije ako je pucala Šefka, pitao se u završnoj riječi zaboravljujući istinu da je Šefka iskoristila neoažnju milicionera te isti dodala Avdiji. Gdje je Šefka nabavila municiju ? Od koga? Gdje su ostale čahure? Kod nje je samo postojala duboka materinska želja. A to nije zločin, i to nije kažnjivo.

„Priznajem, ja ću možda žaliti što moram od vas da zatražim oslobađajuću presudu za Šefku Hodžić. Ako se ikada budete pitali zbog čega to branilac čini, reći ću vam: krivično-pravno, onako kako je optužena, ona ne može biti kriva.“

 

Dana 10.09. 1971. godine, donesena je presuda kojom se Šefka Hodžić oglašava krivom za ubistvo na podmukao način, ovoga puta bez niskih pobuda i na 20 godina strogog zatvora.  Šefka je kažu zbog ovoga bila sretna, njen advokat djelimično. Provela je u zatvoru 13 godina, nakon čega je puštena, kada je promijenila identitet, te se udala negdje u Vojvodinu za jednog od onih koji su joj pisali pisma. Često se može pročitati i neprovjerena informacija da je čak i dobila dijete u novom braku. Mislim da je to neko namjerno proširio. Šefka se sakrila od svih nas, i nikada od nje niko nije doznao istinu, mada je po mom uvjerenju istina ono što je ustanovio još davno svojom odlukom prvostupanjski sud.

 

Kada je izašla iz zatvora posjetila je svog branioca Filotu Filu, kada su šetali po Kalemegdanu, on je pokušao po ko zna koji puta doznati istinu, tvrdeći joj kako je ona sad svoje „odležala“, kako joj više niko ništa ne može, te je molio da mu kaže sada kada su sami , da li je ona zaista ubila Aliju. Ona je i tada rekla : „Nisam ja ubila.“

To je kod advokata stvorilo vječno uvjerenje da ona nije ubica. Advokat je zaboravio jedno, Šefka nikada nije bila iskrena ni prema svome mužu, prema svojoj majci, prema prijeteljici Aliji, prema sudu, prema samoj sebi, pa kako da bude iskrena pred njim ?

 

Sjećam se nekoliko dokumentarnih filmova koji su snimljeni na ovu temu, a koje sam s obzirom na moj velik interes pomno gledao, u jednom od njih Toma Fila , sin advokata Filote File koji je u ovom postupku branio drugooptuženog Avdiju Hodžića, kaže da on nije vjerovao da Šefka nije ubica, ali da je njegov otac umro sa uvjerenjem da Šefka nije ubica.

 

Nadalje je izjavio da je Šefka došla u kancelariju onda kada je umro slavni advokat Filota Fila da izjavi saučešće njegovom sinu, tom prilikom je rekla da joj je Filota najiše pomogao u životu. Kaže da je tada dolazila sa novim suprugom, a navodno je čuo da je dobila i dijete. To da je Šefka dobila dijete često se nagađa, ali ja vjerujem da je to potpuna neistina koju je neko plasirao iz dokolice, vođen razlogom da stvar učini još nejasnijom.

 

Njen zločin je proslavio, pretvorio je u drugu osobu i promijenio joj život. Ko bi to rekao ? Sve zločince ne stiže pravda i često kazna nije učinkovita. Svi imaju pravo na život rekla bi jedna moja koleginica. Kakav život imaju svi oni koje je Šefka zavila u crno? Ramo i danas živi sa strahom i traumom, i osjeti neku potrebu da se oprvda za ono što mu se davno stavilo na teret. Ramo nije promijenio ime, nije se sakrio i nije pobjegao u Vojvodinu, on je i danas u Jusićima spreman da o ovome govori.  Šefka je nešto drugo, Šefka je neko drugi, možda se zove Milena i njene komšije ne znaju njenu mračnu tajnu. Ona, bila živa ili mrtva i danas ćuti o svojoj istini, a opet poslije toliko laži, da li bi joj neko i vjerovao ?

 

Emir Nišić dipl. iur.

Zabranjeno je kopiranje ovog teksta na portale bez dozvole autora, emirnisic@mail.com

Emir Nišić

Andrea

LINKOVI
SOKOartTV

EMIR NISIC. BLOG.HR
KIDO - alfa i omega za racunare

INMEDIA.BA

Živinička hronika

YUGOPAPIR
ALIJA ARIF DELIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BIH
Ćiro Truhelka

NARODNA MITOLOGIJA

Đurđevdanske čaralice

Aveti,Anđeli

Bajanje

Blagovijest

Vodenica/Vodeničar

Vile

Vještice

Vampiri

Breza

Gluho doba

Glog

Gost

Grad

Lapot-ubijanje staraca

Grob/groblje

Kumstvo

Zločin Šefke Hodžić

PRVI DIO

DRUGI DIO

Moje omiljene knjige:
Aleksandar Hemon
-Pitanje Bruna

Abdulah Sidran
- Sarajevski tabut
- Morija

Miljenko Jergović
-Inšallah , Madona , inšallah

Alma Lazarevska
-Smrt u muzeju moderne umjetnosti

Zija Dizdarević
-Prosanjane jeseni ,
-Blago u duvaru

Ivo Andrić
-Travnička hronika,
-Priča o vezirovom slonu ,
-Prokleta Avlija
-Znakovi pored puta
-Na Drini ćuprija

Irfan Horozović
-Talhe ili šedrvanski vrt

Mirsad Mustafić
-Sjećanje na Srebrenicu
-Krvava šamija
-Rastanak u Potočarima

Branko Ćopić
-Doživljaji Nikoletine Bursaća ,
-Bašta sljezove boje ,
-Osma ofanziva,
-Ne tuguj bronzana stražo,
-Vuk Bubalo,
-Ljubav i smrt,
-Surova škola,
-Rosa na bajonetima,
-Magareće godine
-Ognjeno rađanje Domovine
-Gluvi Barut

Nedžad Ibrišimović
-Knjiga Adema Kahrimana ,
-Braća i veziri ,
-Nakaza i vila,
-Ugursuz

Vitomir Lukić
-Odlazak starog rezbara

Arsen Dedić
-101 pjesma

Ćamil Sijarić
-Drvo kraj akova,
-Kuću kućom čine lastavice

Petar Kočić
- Pripovijetke

Alija Nametak
-Trava zaboravka
- Sarajevski nekrologij
- Ramazanske priče

Halid Kadrić
-Ptice nevještih krila

Šaban Fejzić -Šobi
- Preko bola

Skender Kulenović
- Pjesme

Hasan Kikić
-Bukve
-Provincija u pozadini
- Ho-ruk

Ahmed Muradbegović
Ponos

Alija Arif Delić
1. Priče za djecu
2. Žubor Islama
3. Zavičaj me čini pjesnikom
4. Preobražaj začarane svijesti
5. Ljubav zemlje i čovjeka
6. Duša starog Kalesa
7. Svjetlost Tatarica

Danilo Kiš
-Grobnica za Borisa Davidovića

Ljerka Lukić
-Snoviđenje

Ivo Andrić Lužanski
-Gdje san spava

Refik Bulić
-Sihirbazica i šejtansko kolo

Hazim Tulumović
-Odgovor bratu

Ruža Tomić
- Ratni dnevnik
- Igra sudbine
- Crtice iz ratnog djetinstva

Ćazim Sarajlić
- Vrt glinenih golubova


Edhem Mulabdić
-Na obali Bosne

Mehmed Đedović
-Jecaji na mjesečini

Stevan Sremac
-Pop Ćira i pop Spira
-Ivkova slava
-Zona Zamfirova

Karel Čapek
-Dnevnik iz Engleske

Sanela Kuko
-Priča, ja i gorki badem

Sanijela Matković
-Partitura sna
-Otisak srca

Milovan Glišić
-Glava šećera

Globe




Moje knjige
DOMAVIA
Emir Nišić- Domavia, 2011.

SUTISKA I BOBOVAC
Emir Nišić- Sutiska i Bobovac, 2012.

PRIČE JESENJEG LIŠĆA
Emir Nišić- Priče jesenjeg lišća, 2013.

STARI NIŠANI
Emir Nišić- Stari nišani u Đurđeviku 2014.

SLIKE SUDBINA
Emir Nišić- Slike sudbina 2015.


MOJI FAVORITI
Evropejka u raljama života
KRIMINAL U VLASTI
Florence
Voli me i ne voli me.
Hemija života
Osećanja. O. Sećanja.
spagosmail
Gracias a la Vida
Superpenzioner
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
UvijekSlugaNikadGospodar
Lovac u žitu
Don't be like the rest of them, darling
Ruhovi
San o jednoj ženi
Bit će svega čega nema, nemoj ono što se mora..
Titomanija
Apsolviram na sebi
Ispod neba
Potraži me.. ♥
INSPIRED BY INSPIRATION
Žulj na duši
Inalcanzable como estrella.
Blog before time
i will love you till the end of time
Postmodern Nachrichten 2017
Malo me ljubila. Malo ubila.
* bol jednog unutrašnjeg svemira
Crtice o vječnom
Čudo u zemlji Alisa.
A dao si mi riječ, zakletvu i obećanje ..
Pozor: Jasan stav!
Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ
I don't wanna miss a thing
Još jedan (ne)običan blog.
Somewhere Out There
u luksuznoj udobnosti hotela
burek
Recenzija zivota
Noći su najgore ツ
Dernière danse
dnevnik jedne kurtizane
Bosna preko Oceana
fragmenti vremena elTangoTango
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
u Haosu je Red..
Ljubav prema Allahu i Poslaniku...
the story of a girl
Jedna ljubav, jedna sudbina.
Svijet oko nas
više...

BROJAČ POSJETA
127700

Powered by Blogger.ba