Emir Nišić

priče, knjige, narodna mitologija i demonologija

07.09.2015.

Zločin Šefke Hodžić

Za nju su mediji rekli da je „žena monstrum“ , „kraljica zločina“,“panter iz Kamenjače“ a njen zločin zgrozio je čitav svijet, a samim tim postala je poznata te se ponašala poput nekih estradnih zvijezda. Njen advokat do svoje smrti vjerovao je da Šefka nije ubica, a što se ostalog tiče to i ne spada pod okrilje krivičnog zakona. Osuđena je na smrtnu kaznu, pa je kasnije pomilovana. Sve se to dogodilo davno, u Jugoslaviji, u našoj Bosni i Hercegovini, u blizini Zvornika. Šefka, ako je živa, danas je možda veća misterija nego ikad.

 

Mještani sela Jusića bez imalo ustručavanja će vam ispričati svoje doživljaje i nevolje koje su proživjeli u proteklom ratu, o svim onima koji su poginuli, o teškim danima povratka u Jusiće, a zatražite li da vam pričaju o Šefki, samo će odmahnuti glavom i zaćutati. Tačno 46 godina poslije ovog stravičnog zločina Šefkino ime ovdje je najmračniji tabu, o kojem govori samo Redžo Hasanović zvani Ramo, na kog je Šefka prvo prebacila svoju krivnju.

 

Filota Fila bio je u svoje vrijeme najbolji advokat u bivšoj državi, često je po službenoj dužnosti branio najgore kriminalce i zločince toga doba. Govorili su : „Kad čuješ da nekoga brani Fila, znaj taj je dobro zaglavio.“ Zasigurno najinteresantniji njegov slučaj bio je slučaj Šefke Hodžić, slučaj koji je krunisao njegovu karijeru, te na njegov život ostavio snažan utisak. Neuka i lijepa seljanka iz jednog zabačenog sela tokom sudskog procesa ispričala je preko šezdeset verzija svog zločina (po sjećanju Tome File 67 verzija), od kojih niti jedan zasigurno nije bio istina. Njen zločin je nju uzdigao i pretvorio u ženu koja je budila pažnju, divljenje, i zgrožavanje. Prije nego je sudski proces i započeo, javnost je Šefku osudila na smrt.

 

Ovaj intrigantni slučaj stoji u arhivi tuzlanskog suda pod brojem K-15/70, i bio je jedinstven u svijetu sve do 2009. godine kada je isto uradila i amerikanka Julie Corey.  Danas je ovo slučaj koji se rijetko navodi kao primjer na fakultetima, a ja sam igrom slučaja doznao za Šefku još dok sam bio na fakultetu, ostao sam zgrožen, zlodjelom, načinom i vremenom u kom se sve događalo. Zar je moguće da neko ubije trudnicu te iz njene utrobe izvadi dijete? Ko bi se toga i sjetio? Jedino Šefka koja za svojih 9 godina braka nije imala djece, a željela je dijete pod svaku cijenu, da bi bila bolje vrednovana u tom zaostalom društvu, da bi je muž više volio i poštovao, ali psihijatri nisu ustanovili da je Šefka bolesna. Ja sam pak u cijelom slučaju pronašao razloge zbog kojih se ona ponašala tako, Šefka je imala težak poremećaj ličnosti, kompleks veće vrijednosti i nekoliko vrsta manija (čak i sekusalnu) a zbog čega su sudski vještaci propustili to učiniti, i zašto njena odbrana nije igrala na kartu neuračunljivosti što je čest slučaj kod ovakvih krivičnih djela. Najpovoljnija okolnost za Šefku je što je njen advokat bio Filota Fila, koji je imao značajan ugled i utjecaj na pojedine ličnosti. Dosta toga u ovom procesu je ovisilo baš od njega, da je na njegovom mjestu bio neko drugi sve bi bilo drugačije.

 

Dana 06.10.1969. godine u Jusićima se održavao pilav, jedno veselje na kome su se okupili seljani a na isto veselje je stigla i dvadesetšestogodišnja trudnica Alija Hasanović iz susjednog sela Anđelići, bila je u devetom mjesecu trudnoće. Inače je bila rodom iz Jusića pa je nakratko bila sa majkom, sa kojom se rastala na jednoj raskrsnici, odakle je požurila da prije mraka stigne svojoj kući u susjedne Anđeliće, gdje su je čekali muž i trogodišnja kćerkica. Oko 17 sati zajedno sa bratom i majkom Alija je svraćala do kuće svoje drugarice Šefke, kako bi od nje uzela novac za neke vradžbine koje je hodža trebao obaviti u Šefkino ime, ali Šefku nije našla kod kuće. Alija nikada nije stigla kući, tek su ujutru 07.10. 1969. godine pronašli njeno unakaženo tijelo u dolini potoka Kamenjača, koje je bilo prekriveno slamom, a iz njenog razrezanog stomaka izvađeno je dijete! O ovom strašnom prizoru i zločinu brzo se pronijela vijest po selu, a o istom je obaviještena i milicija, te je slučaj preuzeo istražni sudija Ivko Milošević iz Zvornika.

 

Dok su Aliju tražili duž puta kojim je trebala proći te večeri njeni najbliži sa fenjerima misleći da se trudna žena negdje sklonila kako bi se porodila, u jednoj kući je bilo veselo, Šefka Hodžić zvana Hanumka se porodila te su joj u kuću stigle komšinice. Poslije devet godina braka konačno je i ona dobila bebu koja je ubrzo umrla. O istom je obaviješten njen suprug Nedžib koji je tada radio u Titogradu (Podgorica) i koji je  krenuo avionom do Beograda kako bi prije stigao. Beba je umrla narednog jutra oko 9 sati, a ukopali su je u mjesno groblje Hodžić Sinan i hodža Mustafić Osman. Tada se već po selu pronio glas o stravičnom ubistvu. Milicija ali ni istražni sudac nisu znali odakle da počnu, koji je to motiv zbog koga bi neko ubio trudnicu na takav način. Pričalo se da je Aliju rastrgao medvjed, pričalo se svašta, a Šefka se pravila da o svemu tome ništa ne zna. Sa mužem Nedžibom je krenula u Kozluk kako bi prijavila rođenje i smrt ženskog djeteta kojem je tada i dala ime Fatima. Ključnu ulogu u istrazi odigrao je dr. Miodrag Bučić, koji je istražiteljima rekao da je ovo mogla uraditi samo žena koja je željela dijete, pa neka se raspitaju po okolini koja je žena prijavila rođenje djeteta i tako će doći do one koju traže.  Zaista, i ja sam mišljenja da je ovakav zločin u stanju uraditi samo žena, iako su žene po procentu mali počinioci krvnih delikata.  

 

Tako su istražitelji došli do Šefke koja se opirala ginekološkom pregledu. Kada je ustanovljeno da se Šefka Hodžić nije porodila, čak nikada nije bila ni trudna, uhapšena je a naložen je pretres njene kuće. Ovom prilikom pronađena su dva noža, krvave dimije, prsten i dukat nastradale Alije (u šporetu),  te pištolj u đubretu kod njenog djevera Avdije Hodžića. Dana 13.10.1969. godine Šefka je izvedena pred istražnog sudiju, i od tada počinje njena igra i poricanje zločina, uvijek je optuživala druge, skoro sve u selu, išla je u nedogled, u svakoj njenoj priči postojao je ljubavnik, uvijek neko drugi, počela je da piše pisma u kojima je pisala navodno istinite verzije događaja praveći se da ne zna da sva pisma čitaju istražitelji. Na prvom saslušanju Šefka je izjavila da je cijelo vrijeme glumila trudnoću noseći savijene krpe na stomaku, te da je već molila neku prijateljicu da joj ona rodi dijete te isto da njoj, a prvi koga je optužila za zločin bio je Hasanović Ramo, čovjek koji je već ranije bio u zatvoru i odmah se i on našao u ogromnim problemima, on tvrdi da su mu tokom istrage slomili šest rebara. Tvrdila je Šefka da joj je on donio dijete u zelenom cegeru u sedam sati uveče kobnog dana, te da pupak nije bio dobro odrezan i ona ga je odrezala nožem koji je kasnije pronađen sa tragovima krvi. Tek je ujutru saznala da je njena drugarica Alija Hasnović ubijena, a da joj je kasnije došao Ramo te ispričao kako je prvo silovao trudnu Aliju Hasanović pa je ubio i na kraju iz njene utorbe izvadio dijete, te joj je ponudio na prodaju jedan dukat i prsten, a pošto nije imala novca on joj je to ostavio pa da mu plati kad bude imala novca. Napomenut ću da obdukcijom tijela nastradale nisu pronađeni tragovi seksualnog zlostavljanja.  Pričala je i o tome kako je muž nekoliko puta tjerao od kuće zbog njenih nestašluka, što je trovala kokoške po komšiluku, a o Aliji je rekla slijedeće :

„Dobro poznajem Aliju Hasanović. Ona je moja drugarica, zaj'no smo išle u školu. Ujedno ona mi je i prija, jer je njena sestra udata za mog rođenog brata. Saznala sam da je Alija u drugom stanju tek na pilavu u ponedeljak 6. oktobra ove godine. Imala je veliki stomak. Sa nama je bila njena sestra Ajka i tetka Razija. Nisam se drugo zadržala sa Alijom na pilavu. Samo sam je pitala kako je i šta radi i da li je kuću završila. Alija je kupila kuću od Latifović Hasana, pa ju je trebalo popravljati. S njom sam bila jedno 15 minuta... „

 

Šefka Hodžić neuka seljanka koja je završila samo analfabetski kurs, je planirala zločin, iako je to teško povjerovati, mjesecima je glumila trudnoću, pokušavajući na bilo koji način doći do djeteta, živog ili mrtvog, jer je trebala dokazati da može roditi. Svog muža je nagovorila da joj kupi pištolj, koji je često bio odsutan zbog posla, te se plašila nekih koji po cijelu noć napadaju na kuću, a jednom je pronašla i cjedulju koja je bila okačena na vratima sa porukom : „Nedžibe jebaću ti ženu, sudiće joj moja ruka.“ Kasnijim vještačenjima je utvrđeno da je to bio njen rukopis. Muž je nabavio pištolj te joj pokazao i kako se njime rukuje mada je to kasnije poricao. Kada se već bližilo vrijeme poroda moralo se djelovati hitno, na pilavu se pojavila trudna Alija, koju je Šefka ispitala o tome kad treba da se porodi, pošto je termin bio blizu Šefka je otišla do svoje kuće, uzela pištolj i sve potrebno, pa je na jednom dijelu puta presrela Aliju i skrenula je s puta u šumu, tvrdeći da je dolje u nekoj njivi Alijina sestra gdje čuva kravu te bi bilo dobro da odu do nje, pustila je ispred sebe, te u blizini potoka, izvadila pištolj i s leđa ispalila pet hitaca u Aliju (pogodila su je tri), nakon čega je, razrezala stomak i izvadila bebu. Pokušala je da prikrije tragove, bacajući slamu na Alijino tijelo kako bi ga zapalila ali je brzo odustala od toga znajući da će je dim otkriti.  

 

Šefka je u svom prvom iskazu krivnju bacila i na jednog Srbina, što je moglo imati ogromne i negativne političko-društvene refleksije, budući da znamo šta se na tom području dogodilo nekih dvadesetak godina kasnije. A možda je sama Šefka bila najava nekog krvavog zla.

 

„Uzput sam srela jednog Srbina i pitala ga odakle je, a on je rek'o da je iz Puhalovića.Pitala sam ga odakle je pošto je on prije rek'o da će me ubit'. Zamolila sam ga da me ne ubije jer mi je otac pogino prije deset mjeseci , pa će majka crći zamnom....Vidjela sam mu i nož u rukama.Čini mi se da je šarenih korica. Gdje sam srela ovog Srbina, to je njiva Avdić Sejfe.Nikada ga ranije nisam vidjela. Bio je p'jan. „

 

I psiholozi, i sudije su zanemarili ključan detalj, to je da je Šefka zločin imala u genu, njen otac je ranije ubio čovjeka, kada se vratio iz zatvora iz krvne osvete ubili su njega i to pred  njenim očima. Sve je to kod Šefke stvorilo neki nagon za ubijanjem, ona je to učinila tako jednostavno s leđa, njena žrtva nije imala pojma šta joj se dešava.  

 

Nadalje je opisivala kako joj je Ramo donio dijete, pa sad odakle odjednom dva ubice u priči ne zna se. Šefka je ispričala toliko nelogičnosti da je uvijek iznova zbunjivala istražitelje, sudije, vještake, javnost pa i svoga branioca.  Na ovom prvom saslušanju izjavila je i to da zna rukovati pištoljem pa joj je istražni sudac Alija Efendić dao svoj pištolj marke „beretta“ pa je u zapisnik unijeto i ovo :

 

„Konstatuje se da okrivljena prvo uzima okvir i stavlja ga u ležište pištolja, nakon toga navlači povlakač pištolja, tako da bi nakon povlačenja ovog povlakača metak već bio u cijevi, pa okrivljena nakon toga potiskuje prstom na obarač i opaljuje iz pištolja. Dakle, okrivljena u cjelosti pokazuje da zna rukovati pištoljem.“

 

Onda je tvrdila da nikada nije opalila metak iz pištolja, te kako je muž uz pištolj donio sedam metaka, i pet je opalio negdje drugdje, a njoj je ostavio dva metka. Pri posljednjem odlasku u Titograd muž joj je svajetovao da pištolj preda njegovom maloljetnom bratiću Hodžić Kemi, kod koga su pod noktima pronađeni tragovi krvi, ali to im nije značilo ništa.  Ona tvrdi da je Kemo vratio pištolj 10. oktobra, one noći kada je ubijena Alija.  Te da je sporni pištolj ona poslije par dana predala Avdiji Hodžiću da ga skloni, sve zbog toga jer njen muž nije imao dozvolu za pištolj, pa nije željela da ga pronađe milicija i da je muž grdi zbog toga.  U nekoliko verzija Šefka je ispričala kako se plašila muža, ona se zapravo nije plašila nikoga i ničega, čak ni suda niti stroge milicije.  

  

U tom prvom iskazu ona kaže da je Ramo želio da ona s njim stupi u intimne odnose ali to ona nikada nije željela niti činila izuzev sa svojim mužem, koji nikako nije primijetio da ona glumi trudnoću jer mu je dozvoljavala da opći s njom otraga, tako da nikako nije mogao primijetiti krpe. Šefka je nekoliko mjeseci prije počinjena zločina pokušala da izvrši samoubistvo vješanjem, jer je tada muž otjerao od kuće, a 1965. godine dok je njen muž bio u vojsci Šefka je njegovoj majci ukrala neki novac, a na proljeće 1969. godine primijetio je da Šefka idalje potkrada kuću. Nedžib kaže da je tog proljeća kupio 100kg đubriva za pšenicu, ali je Šefka u njegovom odustvu prodala 50kg nekom od komšija, tada je otjerao od kuće, te ona u želji da ga primora na povratak pokušava da se objesi.

 

Ključan iskaz bio je onaj koji je dala svjedokinja Mejra Muratović a koja je kobne večeri nešto radila u svom dvorištu, pa je na udaljenosti od 400 metara vidjela jednu ženu u crvenom džemperu i jednu osobu tamnije odjevenu koja joj je prišla, te su nešto razgovarale i krenule u pravcu potoka Kamenjače. Tog dana Alija je nosila crveni džemper, ovaj iskaz provjeren je na licu mjesta, i ustanovljeno je da je Mejra zaista mogla vidjeti to što tvrdi.

 

Neki od svjedoka su čuli pucnje u kritično vrjeme, a obdukcija ukazuje na to da je otvaranje trbušne šupljine uslijedilo nakon smrti Alije Hasanović. Pitanja koja su zbunjivala su da li je sama neuka seljanka sve to mogla obaviti, bez ičije pomoći, kako je znala otvoriti trbušnu šupljinu ne povrijedivši dijete. Jeste, Šefka je sve udarila sama, ali nije mogla znati da ima svega 15 minuta roka kako bi izvadila živo dijete iz utrobe (teorijski maksimum je 20 minuta), ali njoj nije bilo bitno da dijete bude živo, cilj joj je bio samo dokazati da ona može da rodi. Tragovi krvi na jednom od pronađenih noževa pripadjau krivi ubijene, a tragovi na drugom nožu su tragovi krvi bebe. Ovo je okvalifikovano kao djelo izvršeno na podmukao način i iz niskih pobuda što po tadašnjem krivičnom zakonu spada pod član 135. stav 2. tačke 1. i 3., sa čim se nije slagao advokat.

 

Ono što slučaj čini još strašnijim je to što sa mrtve Alije ubica skida prsten i dukat, za šta će advokat tvrditi tokom cijelog postupka da tu nema pridržaja i da nema krađe nad umrlim, i da to uopće nije kažnjivo.  To se u optužnici nalazilo pod tačkom dva, a kvalifikovano je pod članom 249. stav jedan- krivično djelo krađe. Pored nje okrivljen je i Avdija Hodžić za krivično djelo prikrivanja krivičnog djela i pomaganja počiniocu za šta će kasnije i biti osuđen.  Do podizanja optužnice Šefka je u izvršenje zločina uvlačila osim nepozntog Srbina i Rame, Hodžić Sinana i Fatu, kao i malodobnog Hodžić Kemu. Sve ovo je implicriralo brojnim problemima zbog ovog zločina došlo je do razvoda braka između sestre ubijene Alije i brata ubice. Cjelokupna Šefkina porodica zbog zgrožavanja i moralne osude okoline se odselila daleko od Jusića. Uzalud su i advokati i istražitelji pokušavali da dođu do njenog priznanja kako bi im bilo lakše, ali Šefka je iznova izmišljala nelogične razloge, ljubavnike, a sa njom je problema bilo i u zatvoru, više zatvorskih stražara je zbog spolnog odnosa s njom izgubilo službu.  Šefka je voljela da je u centru pažnje, da zavodi, da bude glavna.  Kada je počelo suđenje bila je to druga osoba, odjevena u kratku haljinicu, sređena, a u istražnom zatvoru je počela i da puši te je promijenila svoj arhaični govor. Za nju su se interesovali domaći ali i strani mediji, ona je obožavala da im pozira tokom suđenja ali i tokom rekonstrukcije događaja na licu mjesta. Sve je praćeno sa velikim interesovanjem, Šefka je na novinskim naslovnicama bila zgodna ljepotica, pa je imala i svoje obožavatelje koji su joj pisali pisma, te joj nudili brak. Jedan profesor iz Švedske se zapalio jer ge ja odbila. Koliko treba biti lud pa ženi koja je počinila tako monstruozan zločin ponuditi brak?

 

Đavolja sila koja je bila u Šefki kako je to sebi predstavljao narod, konstanto je potiskivala istinu, ponavljajući na sudu: “Nisam ja, nisam ja.” Advokat je cijelo vrijeme tvrdio da je neko drugi ubica a da je Šefka imala neku sporednu ulogu koja nije kažnjiva, ona je samo željela dijete a neko drugi je sve to obavio za nju.

 

Dana 24.03.1970. godine započelo je suđenje Šefki i Avdiji Hodžić.Na pitanje predsjedavajućeg sudije Nenada Zečevića, da li je razumjela optužnicu Šefka je odgovorila :

“Nisam ubila Aliju! Nisam znala da je dijete izvađeno iz nje.”

Avdija se branio time da je kritičnog dana bio u Kozluku, te da nije imao pojma o ubistvu, za koje je čuo tek narednog jutra dok je orao na Šefkinoj njivi, te je otišao na lice mjesta i vidio unakaženo tijelo prekrivenom slamom gdje je već bilo mnogo mještana. Sudski vještaci su ipak utvrdili da su na licu mjesta pronađene dvije čahure (ostale je tokom noći odnio potok, ili su se zaglavile u mulju ali nisu pronađene), i da su iz tijela ubijene izvađena dva zrna koja su prouzrokovala smrt, a ispaljena su iz pištolja marke “Beckie” cal.7.65mm  br.88134. Razlog zbog kojeg je otpužila Ramu, a kasnije i njegovog oca, je taj što su od ranije imali nesuglasice s tom porodicom, jer je Ramin otac prijavio da njena snaha prima neku naknadu za koju ne ostvaruje prava. Šefka je tokom postupka sve one koju su svjedočili protiv nje uvlačila u zločin kao izvršioce ili saučesnike, na taj način im se svetila. Nekad je i plakala, a mnogi su je pljuvali kako Ramo, tako i njen muž Nedžib, kao i nekoliko svjedoka, a majka je se odrekla : “Rodila sam te, al’ nisi moja šćer, nisi meni ništa, niti ni braći ništa, niti nikom od nas ništa. Eto ti tvog Nedžiba, njegova si, zbog njega si se nas davno i odrekla...”

 

Svako Šefkino pojavljivanje na sudu raspirivalo je interes za nju i njen slučaj, svi su željeli da vide tu misterioznu ženu, ispred zgrade suda bilo je i po nekoliko stotina znatiželjinka, ali za divno čudo niko nije pravio buku, sve su slušali s velikom pažnjom.

Nekoliko ljudi je iskoristilo svoje zakonsko pravo te su uskratili svjedočenje a to su Šefkin brat Haso i njena sestra koja je udata za drugooptuženog.

Šefka je nadalje poricala da ne zna pucati iz pištolja, kojeg je neko nakon izvršenja zločina očistio, a njen suprug je tvrdio da je ona često gledala kako on čisti pištolj te da je to mogla zapamtiti. Pred sudskim vijećem pojavio se i svjedok Nenad Jovičić, islednik iz Zvornika koji je izjavio : “ Pred nama u istrazi, baratala je revolverom kao vješt kauboj”.

 

Izgleda da ona nije znala šta je čeka, da je neoprezno ušla u igru mačke i miša, prilikom jedne posjete njenog advokatskog tima koji su činili pored File i advokati Đorđe Bela i Milan Đoković, negodovala što je prekidaju baš kada gleda televiziju. Postajala je sve nelogičnija u svojim lažima, i zaplela se u svoju mrežu laži, ali nikada nije priznala zločin. Tvrdila je kako su svi protiv nje, i selo, i sud, i zatvorski čuvari.  U zatvoru je o svoje butine gasila šibice kako bi napravila modrice koje su joj navodno nanijeli istražitelji, mada prema svjedočenjima zatvorenica te modrice nije imala kada je tek stigla u zatvor.

 

Doktor Milan Berger u svom iskazu opisao je da je moguće da cio poduhvat vađenja djeteta može uraditi jedna nestručna osoba, i to upotrebom jedne ruke oštrim nožem, jer prije svega u toj fazi trudnoće crijeva nisu ispod maternice, te da je na licu mjesta zbog žurbe djetetu pupak vezan samo u čvor a da je naknadno to urađeno kako treba. Advokati su prigovarali na pravila struke, ali dr. Berger je rekao da je ono što se radi na operacionom stolu nešto sasvim drugo, da se ljudi tu bore za život majke, da imaju sve uslove i vrhunsku opremu kao i iskustvo na koje se oslanjaju, a na terenu stvar je skroz drugačija,  uostalom “carski rez” rađen je u ovom slučaju na “mrtvom pacijentu”.  Sve je mogla izvesti sa noževima koji su kod nje pronađeni sa tragovima krvi. Dok je doktor Maksim Šternić u svom psihijatrijom nalazu tvrdio da je Šefka uračunljiva osoba, ali da je prema nalazima ona epileptoidna osoba, te da je činjenica da je nerotkinja svakako utjecalo na nju zbog socijalne degradacije nerotkinja na selu. O sličnom slučaju meni je pričala jedna ovdašnja žena, koja je s kraja osamdesetih godina živjela sa mužem u jednom od naših sela, imala je problema sa trudnoćom koja bi joj se uvijek iskomplikovala, tako godinama, a selo je ispredalo priče, manje je poštovalo, uvažavalo. Nekim čudom ona je kasnije rodila, i stvari su se potpuno promijenile. Selo je na nju gledalo drugačije, bila je ravnopravna među ženama.

 

Osim navedenog doktor Berger ispričao je jedan zanimljiv slučaj iz sela Krašići u blizini Zagreba, kada je jedna žena sama sebi izvršila carski rez, te iz svoje utrobe izvadila živo dijete koje je bacila u grmlje, zatim sama sebe zašila i pješačila pola kilometra do kuće, da bi umrla nakon deset dana zbog infekcije. Što će reći da Šefka nije naročit fenomen, i da carski rez na mrtvom pacijentu može izvršiti bilo ko. Sve moje kolege kojima sam pričao o ovom slučaju brzo su se zainteresovali za mnoge detalje, jer priča o Šefki budi jaku radoznalost, i podstiče na traganje mnogih odgovora. Ja sam jako puno pročitao o ovom slučaju i jakog sam ubjeđenja da je Šefka počinila zločin, ali neki se još uvijek ne slažu, vjerujući da je Šefka žrtva sela koje je primoralo na taj krvavi zločin. Njeno ponašanje, dokazi i sudske odluke govore drugačije, sve ide u prilog razumnog raspleta ovog slučaja.

 

Ono što je uslijedilo je rekonstrukcija zločina  na licu mjesta, kada su se okupili svi mještani sa velikim interesom, često pomažući sudijama i advokatima, časteći ih kafom.  Ali na toj prvoj rekonstrukciji nije bilo Šefke, odlučeno je da ona ostane u tuzlanskom zatvoru. A svi ostali su obilazili mjesto zločina u potoku Kamenjača, kao i mjesto gdje su se srele Alija i Šefka prije nego je ova skrenula sa njenog puta govoreći joj da je dolje čeka njena sestra.

 

Nakon toga su uslijedile završne riječi, javni tužilac je bio kategoričan: “Šefka Hodžić je sama, bez ičije pomoći, dakle, i bez direktnog pomagača i bez prećutnih saučesnika, sama napisala scenario i sama režirala najrigorozniji film, koji je viđen od kada ljudi uopšte žive. Da se odlučila na podmuklo rezanje bremenite rođake Alije i na duboko kopanje po njenoj utrobi, ne iz prevelike patološke želje, provjerene nerotkinje, za djetetom, već je sve to učinila u jednom mahnitom nastupu svjesnog zla i nečovještva.” Kada je na kraju svog izlaganja od suda zatražio najpravičniju kaznu koja slijedi počiniocima montruoznih ubistava; smrtnu kaznu, dobio je i aplauz prisutnih.

 

Odbrana je tvrdila da tokom postupka nije pružen niti jedan jedini dokaz protiv Šefke, da nije pronađen pravi krivac niti istina.  A tokom završne riječi advokat je nastavio odbranu daleko od konkretnog slučaja pominjući i neke istorijske slučajeve nerotkinja koje su simulirale trudnoću, poput Drage Mašin, supruge kralja Aleksandra Obrenovića. U svemu tome nije kriva Šefka već njena sudbina, reko je advokat Filota Fila, te zatražio oslobađanje od krivične odgovornosti.

 

Prvostupanjski sud je donio svoju Presudu dana 25.05.1970. godine, u kojoj stoji da se Šefka Hodžić osuđuje na smrt strijeljanjem, a Avdija Hodžić na pet godina strogog zatvora.  Pravda je zadovoljena, bar je u tom pravcu reagovala tadašnja javnost. Ali advokat Fila se žalio. Kada sam ovaj slučaj prepirčavao jednom iskusnom kolegi krivičaru koji je za slučaj ranije samo načuo, ja sam mu ispričao mnogo detalja koji su i meni bili nejasni moleći ga da mi pomogne sa aspekta svoga iskustva posebice u dijelu oko prisvajanja dukata i prstena sa ubijene Alije, čovijek se zaprepastio kada je čuo za to, do tih granica još niko u njegovoj dugogodišnjoj karijeri nije išao.

 

Smtram da je smrtna kazna potreba i pravična posebno u ovakvim slučajevima, ali ista je u našem pravosudnom sistemu ukinuta 1992. godine, a u Srbiji (Jugoslaviji) 2002. godine, te u svijetu postoji tendencija njenog potpunog ukidanja. Ako je smrtna kazna toliko loša zašto se Amerika kao demokratska sila ne odrekne iste? Smrtna kazna jedina je pravda za teške prijestupnike, za oduzimanje života treba uzvratiti isto. Ovo do određene mjere stvara neku vrstu nadoknade kod oštećenih (porodica ubijenog), ali se na problem djeluje efikasno i preventivno a tu je i jedan ekonomski momenat uštede jer držanje osuđenika u zatvoru stvara velike troškove koje država može usmjeriti u ovom slučaju tamo gdje je potrebnije, zatim isti počinilac više neće ponoviti slično djelo, budući da znamo da se često počinioci vraćaju počinjenju krvnih delikata. Najčešće se počinioci teških zločina kod  kojih se u zatvoru ne ostvari resocijalizacija, svete sudijama i advokatima, koje smatraju krivim za svoj status, jako rijetko oni prihvataju krivnju na sebe, oni jednostavno imaju um koji snažno potiskuje realnost i istinu u vezi sa zločinom. Izrečena i izvršena smrtna kazna će imati odjeka i kod budućih počinilaca koji će znati šta ih čeka ukoliko ponove ili učine slično krivično djelo. Sudijama je teško izreći smrtnu kaznu, to su mi i danas potvrdile mnoge kolege, da ne znaju kako bi posegnuli za najrigoroznijom kazanom, da li bi ih to poslije proganjalo, da li bi sanjali osuđenika, da li bi o njemu razmišljali nekada...  U uputstvu o izvršenju smrtne kazne iz SFRJ, opisan je način izvršenja, smrtna kazna se izvršava u ranu zoru izvan grada bez prisustva javnosti, na tajnoj lokaciji  strijeljanjem, uz prisustvo većeg broja milicionera koji obezbjeđuju mjesto izvršenja. Izvršenje smrtne kazne se vrši tako što osam milicionera od kojih neki imaju bojevu a neki manevarsku municiju pucaju po komadni istovremeno. Raspodjela pušaka vrši se na taj način da milicioneri ne mogu znati ko od njih ima bojevu a ko maneversku municiju. Osuđenik se veže za neki podesni predmet stup, drvo, ogradu i slično, a preko očiju mu se vezuje marama. Izvršenju kazne izuzetno mogu prisustvovati uz odobrenje predsjednika suda naučni radnici, koji mogu koristiti dobijene informacije samo na način da se iz njih ne može doznati o kojem se licu radi. O izvršenju kazne komisija sastavlja zapisnik koji kasnije potpisuju članovi komisije kao i zapisničar, zapisnik sadrži podatke o osuđeniku, ime njegovog branioca ako je prisutan, adresu i mjesto izvršenja kazne, te konstatciju smrti od strane stručnog lica, kao i vrijeme nastupanja smrti. Tijelo se ukopava po pravilu na groblju u mjestu u kome je kazna izvršena, a o sahrani (ili kremaciji) se također sastavlja zapisnik koji predsjednik komisije predaje istog dana kada je kazna izvršena predsjedniku suda. Sve činjenice koje su doznale osobe koje su prisustvovale izvršenju smrtne kazne smatraju se službenom tajnom. Prilikom izvršenja smrtne kazne nije dozvoljeno fotografisanje niti audio i video snimanje. Grob ostaje bez obilježja.

 

Oni koji siju smrt, bol i suze zalužuju da im se za grob ne zna, da se za njima ne plače. Ova inteligentna žena, jedva pismena, da je kojim slučajem znala ili htjela bila bi sigurno uspiješna u pisanju kriminalističkih romana, no to je nije obilježilo. Njen pečat je njen stravičan zločin, za koji joj je prvobitno izrečena smrtna kazna. Šefka je, nažalost, izbjegla svoju pravdu. Šefka nije ugasila samo jedan život, već dva. Ubila je mladu Aliju, svoju prijateljicu iz djetinstva, ubila je jednu malu bebu koja je tek trebala da dođe na svijet, sve zbog toga da prikrije svoju lažnu trudnoću, sve zbog toga da se dokaže pred zaostalim bosanskim selom. Osim toga, ona je bol unijela u desetine ljudskih života, koji su ispašali zbog njenog krvavog zlodjela. Nažalost krivični zakon ne obuhvata takve stvari u svojim okvirima, a kada bi sve to i bilo regulisano zakonom, plašim se da bi za neke kazna bila preblaga.                                 

Nastavit će se ...

 

 

Emir Nišić dipl. iur.

 

Zabranjeno je svako kopiranje i postavljanje ovog teksta ili nekog njegovog dijela na druge portale bez saglasnosti autora!  emirnisic@mail.com

Emir Nišić

Andrea

LINKOVI
SOKOartTV

EMIR NISIC. BLOG.HR
KIDO - alfa i omega za racunare

INMEDIA.BA

Živinička hronika

YUGOPAPIR
ALIJA ARIF DELIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BIH
Ćiro Truhelka

NARODNA MITOLOGIJA

Đurđevdanske čaralice

Aveti,Anđeli

Bajanje

Blagovijest

Vodenica/Vodeničar

Vile

Vještice

Vampiri

Breza

Gluho doba

Glog

Gost

Grad

Lapot-ubijanje staraca

Grob/groblje

Kumstvo

Zločin Šefke Hodžić

PRVI DIO

DRUGI DIO

Moje omiljene knjige:
Aleksandar Hemon
-Pitanje Bruna

Abdulah Sidran
- Sarajevski tabut
- Morija

Miljenko Jergović
-Inšallah , Madona , inšallah

Alma Lazarevska
-Smrt u muzeju moderne umjetnosti

Zija Dizdarević
-Prosanjane jeseni ,
-Blago u duvaru

Ivo Andrić
-Travnička hronika,
-Priča o vezirovom slonu ,
-Prokleta Avlija
-Znakovi pored puta
-Na Drini ćuprija

Irfan Horozović
-Talhe ili šedrvanski vrt

Mirsad Mustafić
-Sjećanje na Srebrenicu
-Krvava šamija
-Rastanak u Potočarima

Branko Ćopić
-Doživljaji Nikoletine Bursaća ,
-Bašta sljezove boje ,
-Osma ofanziva,
-Ne tuguj bronzana stražo,
-Vuk Bubalo,
-Ljubav i smrt,
-Surova škola,
-Rosa na bajonetima,
-Magareće godine
-Ognjeno rađanje Domovine
-Gluvi Barut

Nedžad Ibrišimović
-Knjiga Adema Kahrimana ,
-Braća i veziri ,
-Nakaza i vila,
-Ugursuz

Vitomir Lukić
-Odlazak starog rezbara

Arsen Dedić
-101 pjesma

Ćamil Sijarić
-Drvo kraj akova,
-Kuću kućom čine lastavice

Petar Kočić
- Pripovijetke

Alija Nametak
-Trava zaboravka
- Sarajevski nekrologij
- Ramazanske priče

Halid Kadrić
-Ptice nevještih krila

Šaban Fejzić -Šobi
- Preko bola

Skender Kulenović
- Pjesme

Hasan Kikić
-Bukve
-Provincija u pozadini
- Ho-ruk

Ahmed Muradbegović
Ponos

Alija Arif Delić
1. Priče za djecu
2. Žubor Islama
3. Zavičaj me čini pjesnikom
4. Preobražaj začarane svijesti
5. Ljubav zemlje i čovjeka
6. Duša starog Kalesa
7. Svjetlost Tatarica

Danilo Kiš
-Grobnica za Borisa Davidovića

Ljerka Lukić
-Snoviđenje

Ivo Andrić Lužanski
-Gdje san spava

Refik Bulić
-Sihirbazica i šejtansko kolo

Hazim Tulumović
-Odgovor bratu

Ruža Tomić
- Ratni dnevnik
- Igra sudbine
- Crtice iz ratnog djetinstva

Ćazim Sarajlić
- Vrt glinenih golubova


Edhem Mulabdić
-Na obali Bosne

Mehmed Đedović
-Jecaji na mjesečini

Stevan Sremac
-Pop Ćira i pop Spira
-Ivkova slava
-Zona Zamfirova

Karel Čapek
-Dnevnik iz Engleske

Sanela Kuko
-Priča, ja i gorki badem

Sanijela Matković
-Partitura sna
-Otisak srca

Milovan Glišić
-Glava šećera

Globe




Moje knjige
DOMAVIA
Emir Nišić- Domavia, 2011.

SUTISKA I BOBOVAC
Emir Nišić- Sutiska i Bobovac, 2012.

PRIČE JESENJEG LIŠĆA
Emir Nišić- Priče jesenjeg lišća, 2013.

STARI NIŠANI
Emir Nišić- Stari nišani u Đurđeviku 2014.

SLIKE SUDBINA
Emir Nišić- Slike sudbina 2015.


MOJI FAVORITI
Evropejka u raljama života
KRIMINAL U VLASTI
Florence
Voli me i ne voli me.
Hemija života
Osećanja. O. Sećanja.
spagosmail
Gracias a la Vida
Superpenzioner
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
UvijekSlugaNikadGospodar
Lovac u žitu
Don't be like the rest of them, darling
Ruhovi
San o jednoj ženi
Bit će svega čega nema, nemoj ono što se mora..
Titomanija
Apsolviram na sebi
Ispod neba
Potraži me.. ♥
INSPIRED BY INSPIRATION
Žulj na duši
Inalcanzable como estrella.
Blog before time
i will love you till the end of time
Postmodern Nachrichten 2017
Malo me ljubila. Malo ubila.
* bol jednog unutrašnjeg svemira
Crtice o vječnom
Čudo u zemlji Alisa.
A dao si mi riječ, zakletvu i obećanje ..
Pozor: Jasan stav!
Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ
I don't wanna miss a thing
Još jedan (ne)običan blog.
Somewhere Out There
u luksuznoj udobnosti hotela
burek
Recenzija zivota
Noći su najgore ツ
Dernière danse
dnevnik jedne kurtizane
Bosna preko Oceana
fragmenti vremena elTangoTango
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
u Haosu je Red..
Ljubav prema Allahu i Poslaniku...
the story of a girl
Jedna ljubav, jedna sudbina.
Svijet oko nas
više...

BROJAČ POSJETA
127700

Powered by Blogger.ba