Emir Nišić

Umjetnički atelje, priče, knjige, narodna mitologija i demonologija

26.03.2019.

Gradina

Ostaci stare Gradine nalaze se iznad mjesta Nevrenča koje je u sastavu MZ Đurđevik Dom, već dugo se u stručnoj literaturi pominju samo ostaci te gradine, često kao srednjovjekovna izgrađena na temeljima rimske utvrde. Ono što su sada ostaci te gradine koji se prostiru na nekih 2000m2 po meni su ostaci gornje gradine, koja je kako tvrde bila samo vojna utvrda, a pošto se na njivama ispod uočavaju određeni kameni blokovi nalik stećcima, što bi možda mogli biti ostaci donje gradine, ili ostaci neke ulazne kapije, isturene kule kakvih je sigurno bilo posebno istočno kako bi se bolje osmatrao prostor.
Često su gradine imale gornji i donji dio, pa zato i ja vjerujem da se ovdje radi o nečemu takvom, budući da se parcele na kojima su veći kameni ostaci također zovu Gradina, kao i parcele na kojima su ostaci gornje gradine, dok parcele između i okolo nose neka druga imena u evidenciji. Parcele na kojima pretpostavljam da je bio donji grad označene su kao 930 i 931 k.o. Nevrenča, sada naravno u svojoj oznaci imaju i ono 930/1 ili 930/2 jer su podijeljenje. Parcele na kojima su ostaci gornje gradine su označene kao 1002 i 1003. Ono što predstavlja ostatke utvrde su gomile rasutog kamenja koje je bilo ugrađeno u zidove iste, kao i fragmenti vezivnog materijala koji ih je nekada spajao. Ali mnogo je potvrda okolo koje ukazuju na to da se radi o utvrdi, recimo da na to ukaziju i toponimi Gradine, Podgradine i jedan dosta zanimljiv Ostojin do. Ovaj prostor bio je zanimljiv i „živ“ u srednjem vijeku, posebice mislim na vrijeme srednjovjekovne Bosne. Jer se ovaj prostor zvao župa Gostilj, a i rijeka koja protiče ispod gradine zove se Gostelja, Gosti su kao što znamo redovnici bosanske bogumilske crkve. Osim toga zapadno je selo Djedino, koje se u starim spisima zove i Didino, što ukazuje da je dobilo ime po Didu, koji je bio vrhovni poglavar bogumilske crkve.
I Djedino je imalo svoju tvrđavu, zatim staro mjesto Gvozdevići tj. Džebari su također imali utvrdu, zatim istočno od Gradine u Nevrenči je bio grad Jasičak iznad Bašigovaca, a postoje ostaci neke gradine i iznad Višće. Sve ovo nekome nije bilo dovoljno da vrši istraživanja, jer niti jedna od pomenutih gradina do dana današnjeg nije sistematski istražena. U okolini Gradine Nevrenča, mnogo je manjih i većih izvora, zatim nekropola sa četiri stećka kako stoji u literaturi, a negdje piše i sedam, ali ja vidjeh samo tri, i to jedva. Brojne su nekropole stećaka u samom Đurđeviku koji se prvi puta pominje u pisanim izvorima 1519. godine.
Eh, sad da se vratim na lokalitet Ostojin do, jer se jedan Ostoja pominje na jedinom pisanom tekstu na stećku na području općine Živinice, a koji je bio na nekropoli Vrhpolje u Starom Đurđeviku, a isti je izmješten 2002. godine u dvorište O.Š. Đurđevik. Tu se kaže da spomenik umrlom Stojanu Utoloviću podiže brat Ostoja, dakle to je bio ovdašnji vlastelin čiji je jedan dio imanja zadržao to ime. U blizini su dvije pećine, a i legenda da se jednom moglo ući u Gradinu. Sa ovog mjesta pruža se idealan pogled na Sprečko polje, odakle je mogao doći neprijatelj pa je valjalo motriti na njega i spremno ga dočekati. Smatram da se ovdje itekako ima šta pronaći, i da trebamo ispraviti grešku iz prošlosti na taj način što ćemo konačno istražiti ovaj i obližnje lokalitete.

E.N.

09.03.2019.

O Puračiću



Sasvim iznenada ekipa JavorTV uputila se u Puračić, došli smo prije svega u posjetu dragom prijatelju Željku Krivokapiću, pa je bilo lijepog razgovora, jer Željko je mogu slobodno reći ljudska enciklopedija i legenda ove nekadašnje čaršije u kojoj se svuda vidi sjaj starih vremena još iz doba kada je Puračić bio općina.

Željka i nas vežu neke iste ljubavi, prema tehnici, prema motociklima i starim automobilima, a to je i više nego dovoljno da s nekim budete prijatelj, a vjerujte mi, naš domaćin ima prijatelje po cijelom svijetu. Mi smo odlučili da ponesemo kameru i barem iz ruke snimimo kako protiče jedan martovski dan u Puračiću. Bio je četvrtak, a to je ovdje pazarni dan, istina mi smo došli nakon pijace, pa nismo mogli zabilježiti gužvu kakva je inače tokom trajanja pijace.

Pijaca u Puračiću postoji od 1824. godine, a otvorio je Husein-kapetan Gradaščević. Ovo staro mjesto od 1955. godine pripada općini Lukavac, a Puračić je postao općina 1893. godine, i bio je to sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. Prva džamija ovdje je sagrađena 1672. godine, a malo je i većih gradova koji se mogu pohvaliti činjenicom da su prvu školu imali 1886. godine! Samo mjesto i danas odiše duhom stare bosanske čaršije, u kojoj ponekad izgleda da je vrijeme stalo.

Ovdje je 1878. godine izgrađena pilana, a dvije godine nakon toga u sklopu pilane otvorena je kuglana da bi radnici tu trošili svoje slobodno vrijeme.

I svašta je nekada imao Puračić, recimo prvu uličnu rasvjetu 1931. godine, a 1933. prvo javno kupatilo. O bogatstvu nekadašnjih stanovnika Puračića, svjedoče stare orunule kuće, neke su izvanredni primjeci begovskih kuća stare bosanske arhitekture, ali ima tu i nekoliko lijepih vila sa početka 20. stoljeća, koje imaju gipsane ukrase na fasadama, lijepe terase, zanimljive krovove, ali sada su krovovi oronuli... Lijep izgled Puračiču daje i aleja lipa koja je koliko mi je poznato zasađena preko potoka koji je ucijevljen i prekriven.

Ono što je sinonim za Puračić svakako je vašar koji se održava od 1825. godine, od 11. do 13. oktobra, to je naveći vašar u našem kraju na kojem se može nabaviti sve od dugmića do krupne stoke, zatim to je prilika da se čuje lijepa pjesma, da se proveseli, pojede pečenje, kupi halva, ibrik, sač, sjekira, zemljani lonac ili pak suhomesnati proizvodi... Puračić je i danas čaršija, barem za mene, iako godinama gubi svoju važnost, i nekada je bolje ne uspoređivati šta je Puračić bio nekada a šta je sada, jer čovjek se jedino može razočarati i zapitati a zašto je to tako?

Vatrogasno društvo ovdje je osnovano 1951.godine, zatim tu je i napuštena zgrada na kojoj stoji natpis „Dom narodnog zdravlja Lukavac, Sektorska ambulanta Puračić“, a sudeći po dizajnu i stanju natpisa može se pretpostaviti da isti datira iz šezdesetih godina. Nekada su redom bile zanatske radnje, aščinice, brijačnice, kahve... a danas je malo toga ostalo, jedino se mogu pohvaliti činjenicom da imaju tri aktivna moto kluba, jer u Puračiću možete primijetiti jako puno motocikala. Proizvode se ovdje i danas najkvalitetniji kazani za rakiju ili pak pekmez. Ovdje se održava tradicionalna likovna kolonija, a nekada je Puračić bio poznat po festivalu narodne muzike na kome su svoje prve nastupe imali neki od danas popularnih pjevača. Ne smijem zaboraviti pomenuti puračićkog pjesnika Avdu Mujića, koji je bio organizator i festivala narodne muzike, ali i brojnih večeri poezije. Danas u centru Puračića, na fasadi nekadašnje pekare koja više ne radi, stoji spomen ploča u čast pjesnika Avde Mujkića, za bistu valjda nije bilo sredstava. U Puračiću živi slavni slikar, zapravo kipar Ćamil Osamanović, a pored njega tu je još nekoliko živih slikara i pjesnika, tako da je kulturni život u Puračiću još uvijek kvalitetan. Pekara koja podsjeća na neka stara vremena, a koju pomenuh, radila je, sjećam se, prije nekih desetak godina kada sam navraćao u Puračić, a zanimljive su dvije brijačnice sa starim namještajem koje još uvijek rade, iako nemaju kičasti sjaj modernih salona, ali nadasve veću ljepotu i draž koja privlači ljude poput mene.

O samom Puračiću može se još mnogo pričati, iako su topot konja i kočija koji su nekada prolazili ovim ulicama zamijenili zvuci motocikala i automobila, ja eto ispričah ovo da bih ljudima koji možda nikada nisu bili u Puračiću stvorio sliku ovog lijepog mjesta. A vi ukoliko imate priliku posjetite Puračić, barem zbog pijace ili zbog vašara, tako ćete barem na kratko osjetiti čari starine i ljepote koju ćete rijetko gdje pronaći. Na odlasku naš prijatelj Željko mi dade drvo na kojem mu obećah naslikati neki motiv iz Puračića. Obećanje moram ispuniti, a to će biti povod da se ponovno vratim ovom mjestu koje je prepuno tradicije i meraka koji su lijek za umjetničku dušu.
Emir N.

21.02.2019.

Đorđe Mihailović 1875.-1919.

Đođre (Nikole) Mihailović 03.02.1875.-19.09.1919. Trudim se godinama da održim jednu svoju plemenitu misiju, a ona se sastoji u posjeti grobovima ljudi koje sam poznavao, ljudi koji su roditelji mojih prijatelja, i naravno umjetnici koje zbog svog „prekasnog rođenja“ nisam mogao poznavati, a čije biografije znam izdeklamovati u svako doba dana i noći. Naravno, nešto tako izuzetno je dobro djelo, a budući da sam godine proveo istražujući stare nadgrobne spomenike, sasvim opušteno odem na svako groblje bez ikakvog straha. Ljudi koje znam rijetko obilaze vječna počivališta svojih umrlih, jer se pravdaju obavezama koje im donosi savremeni život. Ali ima i nekog straha, ima nekog sujeverja da nije dobro često posjećivati groblja, a to su vjerujte mi mjesta gdje je živ čovjek najsigurniji i najmirniji. Povremeno odem na groblje Trnovac iz razloga što obilazim grob našeg najpoznatijeg tuzlanskog slikara Ismeta Mujezinovića, znao sam da je tu sahranjen i prvi tuzlanski akademski slikar Đorđe Mihailović, ali njegov grob nisam uspio pronaći. Odnosno, sad vidim da nisam dobro tražio.
Plašio sam se da je njegov nadgrobni spomenik jedan od onih koji su oštećeni zubom vremena ili od onih koji su svojim licem utonuli u zemlju. Ovoga puta odlučio sam da se obratim u kancelariju uprave groblja Trnovac, vođen onom „Ko pita, ne skita“, kako bi mi na osnovu evidencije odredili parcelu nekoga ko je umro prije ravno sto godina. Ali, na moju sreću, ljudi kojima sam se obratio prepoznali su me, uz napomenu da su me i ranije viđali da tražim nečiji grob, i odmah rekli da je Đorđe Mihailović sahranjen u dvorištu Hrama svetog Velikomučenika Georgija na vrhu groblja... Da sam samo malo pažljivije pogledao, ili ušao u crkveno dvoriše pronašao bih ono što tražim. Naravno, bilo im je drago što se neko interesuje za tog čovjeka. Groblje Trnovac je tuzlansko pravoslavno groblje oformljeno 1884. godine, ali je u doba socijalizma postalo počivalište Tuzlacima drugih konfesija, ili pak, onima koji nisu imali vjeru, a najčešći slučaj je, da se tu i danas sahranjuju bračni parovi iz tzv. „mješovitih brakova“. Na desnoj strani najviše je ploča sa petokrakama, a lijevo su većinom stare kamene krstače, i mermerne ploče sa krtsovima.
Ušavši u crkveno dvorište ugledao sam jedan zanimljiv nadgrobni kamen, sa čijeg se natpisa oljuštila farba, i gdje je pisalo da taj spomenik podižu SPKD Prosvjeta i Međunarodna galerija portreta Tuzla prvom tuzlanskom i bosanskohercegovačkom akademskom slikaru godine 2006. Tu počiva čovjek kojeg uporno tražim, i sa kojim imam nekoliko dodirnih tačaka, a jedna je da smo pohađali istu školu, istina, u vremenskom razmaku od 112 godina. Ali šta je vrijeme za ljude umjetnike? Mi se srećemo i na ovaj način, a najstvarniji i najjači naši susreti su onda kada nas sa umrlim umjetnikom poveže neko njegovo originalno djelo, što sam imao čast.
Nakon zavšene Trgovačke akademije u Trstu, godine 1899. Mihailović odlučuje da ode u Beograd i uči slikarstvo u privatnoj školi Riste Vukanovića, a nakon toga kao talentirani slikar odlazi u Minhen gdje je diplomirao slikarstvo 1906. godine, kao i svi slikari tog vremena usavršavao se u Italiji i Parizu. Kada se vratio u Tuzlu, obolio je od tuberkuloze, ali budući da je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, Austrijanci su ga poslali u logor Arad, gdje mu se pogoršalo ionako loše zdravstveno stanje.Vraćaju ga u Tuzlu 1916. godine, gdje se privremeno oporavio i nastavio da stvara, ali bolest je bila jača, godine 1919. preminuo je u Tuzli.
Među slikarima se često vodi polemika o tome ko je bio prvi srpski akademski slikar, odnosno ko je bio prvi bosanskohercegovački slikar, da li Đoko Mazalić, Đorđe Mihailović ili pak Lazar Drljača, ali jedno je sigurno, prvi tuzlanski i bosanskohercegovački akademski slikar svakako je Mihailović.
Ja nažalost, nikada nisam vidio na našim lokalnim, a i ostalim televizijama da iko ikada govori o Mihailoviću, izuzev onda kada je upriličena promocija monografije „Đorđe Mihailović, život i djelo“ autora Senada Begovića.
Za sto godina o našem prvom slikaru samo toliko. Dobro, čitao sam o njemu u enciklopedijama i stručnim časopisima, ali ko to još čita? Da li se neko ko prolazi ulicom Đorđa Mihailovića, koja od nekadašnje Kajmak stanice vodi prema Korzu, gdje su Narodna biblioteka i Saborni hram, zapita ko je taj čovjek? Nadam se da će se neko sjetiti da obilježi stogodišnjicu smrti prvog ovdašnjeg slikara, jer kažu samo se prvi pamte. Slabo, kako vidim. A ja ću, budući da sam locirao mjesto vječnog počinka velikana naše umjetnosti, opet doći.
Ukoliko vas zanimaju djela Đorđa Mihailovića možete ih pronaći u Galeriji portreta Tuzla, Muzeju istočne Bosne i u Umjetničkoj galeriji BIH u Sarajevu.
Da li je Đorđe Mihailović za svoje 44 godine života (odnosno skoro 19 stvaralačkih godina) ostavio dovoljno traga u umjetnosti, sigurno jeste, budući da sam se ja kao prosječan živući slikar, nakon sto godina od njegove smrti sjetio istog, i konačno pronašao lokaciju njegovog groba. I na kraju, naučit ću vas nešto o grobovima, postoje grobovi koje nikad niko ne posjećuje, čak ni ptice ne slijeću blizu njih, ne dozvolimo da to budu grobovi naših najvećih imena umjetnosti.

E. Nišić 20.02.2019.

01.02.2019.

Bilješke o vremenskim prilikama

Recenzija, kao kritička procjena kvaliteta rada (djela) uključuje iznošenje detaljnih primjedbi i savjeta, kao i ocjenu njegove izvornosti i važnosti, te metodološki ustroj. Obično, u praksi, recenzije su dvostruko „slijepe“, recenzent ne zna ime autora, i obratno. U ovom slučaju napravljen je izuzetak. Ukazano povjerenje gospodina Emira S. Nišića da uradim recenziju za knjigu njegovog djeda Jusufa Nišića (rahmet mu duši) pod nazivom Bilješke o vremenskim prilikama prihvatio sam sa zadovoljstvom, ali isto tako sa opravdanom dozom opreza o načinu pristupa ovom odgovornom zadatku. Naime, kao relativno dobar poznavalac lika, karaktera i djela rahmetli Jusufa Nišića, autora knjige, nisam imao dilemu kako ću napisati recenziju, jer samo njegovo djelo je na izvjestan način recenzija, ali sam se bojao da u ovu recenziju ne unesem i malo više subjektivnog i ličnog, od onog dozvoljenog. Gledajući i čitajući izvorni rukopis knjige Bilješke o vremenskim prilikama pravio sam paralelu između zanimanja autora, koji je bio trgovac, i njegovih bilješki. Ta ista olovka, koju je kao trgovac stavljao za uho, u trenucima dok nije bilo mušterija, pisala je i račune na trgovačkim papirima, ali i bilježila svakodnevne lokalne događaje. Racio (lat. razum) činio je njegov život i razumnim i racionalnim, te je znao organizovati i na najbolji način uskladiti obaveze, na poslu, i u porodici, na čemu bi mu mogli zavidjeti i najveći znalci iz te oblasti. Njegovi brojevi, i ta trgovačka matematika, su samo bili sinteza sa brojevima pretočenih u kalendar svakodnevnih običnih, ali važnih događaja. A sa psihološkog aspekta, slobodno se može reći, i jedno pozitivno „pražnjenje“ nagomilane negativne energije kroz rad sa „mušterijama“ i „punjenje baterija“ za nove i poslovne i porodične aktivnosti. Snagu duha, pozitivan pogled na svijet i okruženje, taj njegov motivirajući osmijeh u svakoj situaciji, nesvjesno, ali spontano, je pokazivao i kroz bilješke u sveskama, smatrajući to pametnim korištenjem slobodnog vremena, i ne sanjajući da će to jednoga dana biti posloženo u jednu dobru, zanimljivu knjigu. Grafološki gledano, rukopis daje karakteristiku smirenog, staloženog, ali na momente pozitivno „eksplozivnog“ čovjeka, sa dozom odgovornosti, poštenja, spontanosti, suptilnosti i humora, upravo onakvog, kakav je i bio rahmetli Jusuf Nišić. Bilješke Jusufa Nišića su bile kratke i vrlo jasne, skoro telegrafske. On je, dan za danom, prateći kalendar, upisivao događaje, kao što su vremenske prilike za taj dan, te njegovi izlasci u prirodu, na pecanje, (Jusuf je bio strastveni ribolovac) pa i bilješke o tome ko je umro tog dana, ili se oženio, itd. I tako, dan za danom, godinama. Npr. „02.01.2005. sunčano i malo oblačno, jutarnja 1C, dnevna 10C“ Po načinu pisanja bilješki, njihovom karakteru i vrijednostima, autor knjige se može svrstati ne samo u obične pisce, već i u analitičare, kritičare, meteorologe amatere, pa i u vizionare. Iz njegovih zabilješki se tačno, analizom, ali i logikom, pa i matematikom, moglo zaključiti koliko je u jednoj kalendarskoj godini tačno bilo kišnih, sunčanih ili sniježnih dana, kakvo je bilo koje godišnje doba, i u poređenju sa nekim drugim mjesecima i godinama, mogle su zaključiti klimatske promjene ili odstupanja i eventualno donositi zaključci o tim kretanjima (prognozama) u nekim narednim godinama. Takođe, njegove bilješke su mogle biti izvor praćenja nataliteta i mortaliteta na tom užem prostoru Đurđevika, upute za početak određenih poljoprivrednih aktivnosti, smjernice ribolovcima u kom periodu je najbolje „išla“ riba, i koja vrsta ribe, itd. Djelo Bilješke o vremenskim prilikama se ne može klasifikovati ni kao proza, ni kao poezija, ni kao drama. A ima svega od toga pomalo. Vremenski i stilski gledano, ovo djelo može biti svrstano i u realizam i u savremeno djelo, može imati karakteristike i romana (sa psihološkog i društvenog aspekta) ali i kratke priče, sa analitičkog aspekta. Djelo je pisano potpuno razumljivo za svakog čitaoca. Dakle, moja ocjena je da ovaj rad treba prihvatiti (DA), sa bezuslovnim odobrenjem za objavu. Avdan Džekić

Biljeske o vremenskim prili... by on Scribd

28.01.2019.

Razgovor sa Nijazom

Putem kanala JavorTV nastojat ću vam predstaviti zanimljive i uspješne ljude, prvi moj gost bio je pjesnik i tekstopisac Nijaz Rađen Hasanović. Naravno, izvinjenje zbog zvukova koji se čuju, ali ambijent je takav, nemamo profi studio.

20.01.2019.

Nijaz Rađen Hasanović

Nedavno sam slušajući stare snimke popularne radijske emisije radija Antena Cetinje „The Books of Knjige“, čuo jedan njihov izvanredan skeč gdje Gajo predstavlja nekog svog prijatelja, za kojeg skoro deset minuta nabraja šta je taj prijatelj zapravo: i pjesnik, i atletičar, i ljubitelj filma, poklonik moderne nauke..., mene je to podsjetilo na mog prijatelja Nijaza Hasanovića koji je ne samo pjesnik, već mu se može prikačiti barem desetak zanimanja i titula, ali svakako on je jedna osebujna i zanimljiva ličnost koju vam vrijedi predstaviti.

Prvo sam o njemu čuo sve najljepše od moje bibliotekarke Jasmine, da se eto jednog dana pojavio čovjek koji je došao da pokloni svoje knjige biblioteci, jer mu je cilj da u gradu u kome živi ljudi mogu pronaći njegove knjige baš na mjestu gdje se knjige i traže. Oduševljena njegovim gestom, odlučila je da mu priredimo promociju zbirke pjesama „Bosna se brani na Drini“, što sam svakako rado prihvatio. Priča se dalje zanimljivo odvijala, kada ga je pozvala da mu saopći šta smo odlučili bio mu je rođendan, te ga je ta vijest zaista obradovala. Onda je Nijaz sve to zaključio ovako, ako su oni  tako odlučili, hajde da i ja pomognem njima, te dolazi s prijedlogom da organizuje donatorski koncert za BKC Živinice u čijem je sastavu biblioteka, budući da on poznaje dosta muzičara i pjevača jer je istima dugi niz godina pisao tekstove. To je druga stvar koja me zadivila kod ovog čovjeka kojeg u tom momentu nisam poznavao, ali nekoliko dana kasnije, sastali smo se u biblioteci kako bi porazgovarali o koncertu. Donio je niz konstruktivnih ideja, recitovao nam je svoje stihove, i još reče, da ih sve zna napamet. Istinski umjetnik, vidim.

Tih dana majstori su se mučili da na mom autu uštimaju ručnu kočnicu, u biblioteku sam došao taksijem, a budući da sam tada radio jedno ozbiljno istraživanje, iz biblioteke sam ponio punu torbu velikih knjiga u kojima je bilo ono što mi je trebalo. Krenuli smo zajedno ka izlazu, pitao me gdje idem, a ja kažem da ću pozvati taksi i ići kući.

„Ne, nema govora. Ja sam tu autom, i ja ću da te odvezem gdje god treba.“

Prihvatio sam, u nevjerici, prvi puta se vidimo, a on eto hoće da učini nešto za mene, da li se sažalio na onu tešku torbu punu knjiga ili ne, ne bih znao. Ali tim svojim potezom „kupio“  je moje prijateljstvo, koje evo traje nekoliko godina.  Naravno, na njegovoj promociji čitao sam pjesme, a na koncertu vodio program, i on je bio zadovoljan. Nizali su se naši susreti, kafe, šetnje, upoznao sam njegovu prodicu, a taj čovjek nije propuštao niti jedan za mene važan događaj.

Tog ljeta upriličio sam pretpremijeru moje monodrame, za jedan uži krug ljudi, koji me podržavaju i sa kojima godinama surađujem, za rodbinu, za kolege... ali.. mnogi nisu došli. Svi su imali brojne razloge, i isprike, a on se pojavio sa cijelom svojom porodicom. Gdje god se sretnemo mi se najsrdačnije pozdravimo.

Budući da je to čovjek koji je pun životnog iskustva, od njega često čujem lijepe stvari. U našim druženjima nema bezvezne priče, prostota, uglavnom pričamo o prošlosti, o umjetnosti, o pozitivnim stvarima. Bude naravno i lijepe šale na koju se nasmijemo. Nijaz je vrlo rano počeo da radi, odmah nakon srednje škole, cio radni vijek proveo je u ugostiteljstvu, gdje je uvijek učio i napredovao, pa je bio šef renomiranih ugostiteljskih objekata na mnogim važnim turističkim destinacijama. Veliki je ljubitelj ali i poznavalac muzike i  muzičke scene, kako i ne bi bio, kada je autor mnogih hitova. Imao je želju da objavi knjigu, što je i uspio, skupio je svoje ratne uspomene, sjećanja na rodni kraj i nastala je knjiga. Ja mu sto puta rekoh da ne volim poeziju o ratu, ali ga potpuno razumijem zašto je to sve zabilježio u stihovima, kako bi sačuvao uspomenu na hrabre ljude, na svoja vojevanja, na ožiljke rata kojih je puna njegova duša.

Nijaz je rodom iz jednog slobodno mogu reći bajkovitog kraja, iz Rađenovića kod Srebrenice, a koji su iznad jednog divnog jezera koje se zove Perućac. Čovjek iz tako lijepog podneblja može biti jedino pjesnik. Nakon minulog rata stanovnik je Živinica, gdje djeluje kao slobodan umjetnik.

Njegov pjesnički izričaj veoma je jasan i nedvosmislen, pun nekog istinskog entuzijazma. A to je ono što daje vrijednost njegovoj poeziji. On voli da se igra riječima, pa su njegovi statusi na Facebooku jako zanimljivi, voli da tumači riječi, da ih kombinuje i reda u nekakve neobično logične nizove.  

Malo ko se može pohvaliti da su njegove knjige stigle na nekoliko kontinenata, a Nijaz je upravo taj. Naravno, razlog tome je što njegovih zemljaka ima čak u Australiji, a oni su imali želju doći do knjige koja govori o Srebrenici.

Plašim se da je ovo prekratko i da ništa ne rekoh o svom prijatelju, a kako da završim tekst o pjesniku nego njegovim stihovima:

„Ja znam da trešnje djetinstva moga

Jedino ptice beru sa grana,

Na nebu mjesec ko dukat žut,

Mnogo sam teških preživio dana,

Al' bojim se da ovo nije možda zadnji put.“

 

E. Nišić

18.12.2018.

Slikari rođeni u decembru

Uz jedno moje novo djelo objavljujem i jedan dio iz moje arhive u kojoj prikupljam i podtake o svim slikarima s naših prostora. Slika koju vidite je naslikana akrilnim bojama na platnu dimenzija 30x40cm.

Budući da još uvijek postoji ona moja sveska u kojoj je ispisano oko 700 imena likovnih stvaralaca s naših prostora, red je da nekada prepišem neka imena iz te sveske i pomenem ih ovdje. Za danas sam odlučio pomenuti slikare koji su rođeni u decembru, nažalost, malo je prostora da bih o njima ponešto dodao ili pak postavio neku njihovu sliku, ali možda i to nekada bude u okviru neke knjige. Nažalost za veliki broj slikara ne mogu pronaći podatke o datumima rođenja i smrti, ali ono što ima i što je sigurno, objavljeno je u nastavku.

 

Ismet Mujezinović 02.12.1907.-07.01.1984.(77)

Safet Zec 05.12.1943.

Aleksić Gradimir 06.12.1922.- ?

Uroš Predić 07.12.1857.-11.02.1953.(96)

Josip Gerstner 12.12.1768.-13.04.1813.(44)

Ljubomir Nakić 13.12.1901.-13.06.1961.(60)

Stevan Čalić 14.12.1892.-09.07.1943. (51)

Angelov Bogoja 14.12.1920-?

Miroslav Kraljević 14.12.1885.-16.04.1919. (34)

Vasa Pomorišac 15.12.1893.-09.09.1961.(68)

Ivan Lučev 16.12.1904.-03.08.1958. (54)

Mira Sandić 16.12.1924.-2010. (86)

Milica Todorović 16.12.1900.-1981.(81)

Aleksandar Prijić 17.12.1920.-05.02.1986.(66)

Ivana Kobilica 20.12.1861.-04.12.1926. (65)

Aleksić Dušana Stevan 23.12.1876.-02.11.1923.(47)

Stojan Aralica 24.12.1883.-04.02.1980.(97)

Mirjana Mihić 24.12.-1924.-2006.(82)

Emanuel Vidović 24.12.1870.-01.07.1953.(83)

Jefta Perić 25.12.1895.-?

Domac Ivan 27.12.1904.-17.01.1975.(71)  

Fikret Jahić Vršanin 28.12.1961.

Adela Ber Vukić 30.12.1888.-29.10.1966. (78)

Antun Motika 30.12.1902.-13.02.1992. (90)

Marko Murat 30.12.1864.-14.10.1944.(80)

21.11.2018.

Video o Fići

18.11.1985. prizveden je posljednji Fićo, ovo je priča o jednom primjerku iz 1984. godine



Stariji postovi

Emir Nišić

Andrea

LINKOVI
SOKOartTV

EMIR NISIC. BLOG.HR
KIDO - alfa i omega za racunare

INMEDIA.BA

Živinička hronika

YUGOPAPIR
ALIJA ARIF DELIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BIH
Ćiro Truhelka

NARODNA MITOLOGIJA

Đurđevdanske čaralice

Aveti,Anđeli

Bajanje

Blagovijest

Vodenica/Vodeničar

Vile

Vještice

Vampiri

Breza

Gluho doba

Glog

Gost

Grad

Lapot-ubijanje staraca

Grob/groblje

Kumstvo

Zločin Šefke Hodžić

PRVI DIO

DRUGI DIO

Moje omiljene knjige:
Aleksandar Hemon
-Pitanje Bruna

Abdulah Sidran
- Sarajevski tabut
- Morija

Miljenko Jergović
-Inšallah , Madona , inšallah

Alma Lazarevska
-Smrt u muzeju moderne umjetnosti

Zija Dizdarević
-Prosanjane jeseni ,
-Blago u duvaru

Ivo Andrić
-Travnička hronika,
-Priča o vezirovom slonu ,
-Prokleta Avlija
-Znakovi pored puta
-Na Drini ćuprija

Irfan Horozović
-Talhe ili šedrvanski vrt

Mirsad Mustafić
-Sjećanje na Srebrenicu
-Krvava šamija
-Rastanak u Potočarima

Branko Ćopić
-Doživljaji Nikoletine Bursaća ,
-Bašta sljezove boje ,
-Osma ofanziva,
-Ne tuguj bronzana stražo,
-Vuk Bubalo,
-Ljubav i smrt,
-Surova škola,
-Rosa na bajonetima,
-Magareće godine
-Ognjeno rađanje Domovine
-Gluvi Barut

Nedžad Ibrišimović
-Knjiga Adema Kahrimana ,
-Braća i veziri ,
-Nakaza i vila,
-Ugursuz

Vitomir Lukić
-Odlazak starog rezbara

Arsen Dedić
-101 pjesma

Ćamil Sijarić
-Drvo kraj akova,
-Kuću kućom čine lastavice

Petar Kočić
- Pripovijetke

Alija Nametak
-Trava zaboravka
- Sarajevski nekrologij
- Ramazanske priče

Halid Kadrić
-Ptice nevještih krila

Šaban Fejzić -Šobi
- Preko bola

Skender Kulenović
- Pjesme

Hasan Kikić
-Bukve
-Provincija u pozadini
- Ho-ruk

Ahmed Muradbegović
Ponos

Alija Arif Delić
1. Priče za djecu
2. Žubor Islama
3. Zavičaj me čini pjesnikom
4. Preobražaj začarane svijesti
5. Ljubav zemlje i čovjeka
6. Duša starog Kalesa
7. Svjetlost Tatarica

Danilo Kiš
-Grobnica za Borisa Davidovića

Ljerka Lukić
-Snoviđenje

Ivo Andrić Lužanski
-Gdje san spava

Refik Bulić
-Sihirbazica i šejtansko kolo

Hazim Tulumović
-Odgovor bratu

Ruža Tomić
- Ratni dnevnik
- Igra sudbine
- Crtice iz ratnog djetinstva

Ćazim Sarajlić
- Vrt glinenih golubova


Edhem Mulabdić
-Na obali Bosne

Mehmed Đedović
-Jecaji na mjesečini

Stevan Sremac
-Pop Ćira i pop Spira
-Ivkova slava
-Zona Zamfirova

Karel Čapek
-Dnevnik iz Engleske

Sanela Kuko
-Priča, ja i gorki badem

Sanijela Matković
-Partitura sna
-Otisak srca

Milovan Glišić
-Glava šećera

Globe




Moje knjige
DOMAVIA
Emir Nišić- Domavia, 2011.

SUTISKA I BOBOVAC
Emir Nišić- Sutiska i Bobovac, 2012.

PRIČE JESENJEG LIŠĆA
Emir Nišić- Priče jesenjeg lišća, 2013.

STARI NIŠANI
Emir Nišić- Stari nišani u Đurđeviku 2014.

SLIKE SUDBINA
Emir Nišić- Slike sudbina 2015.


Bilješke o vremenskim prilikama Jusuf Nišić
Jusuf Nišić- Bilješke o vremenskim prilikama 2019.

MOJI FAVORITI
spagosmail
Gamer4ever
KRIMINAL U VLASTI
San o jednoj ženi
Dnevnik mrs. V. W.
Blog before time
Bosna preko Oceana
Superpenzioner
Malo me ljubila. Malo ubila.
You, me and a cup of tea.
Crtice o vječnom
Uvijek sluga nikad Gospodar
Ljubav prema Allahu i Poslaniku...
NESUVISLOST NESUVISLOSTI
dnevnik jedne kurtizane
Bit će svega čega nema, nemoj ono što se mora..
Journey
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
look little Alice, this isn't Wonderland
Voli me i ne voli me.
fragmenti vremena u fragmentima elTango
Magija buđenja
Gracias a la Vida
Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ
Apsolviram na sebi
burek
Ruhovi
Osećaji...
Recenzija zivota
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
INSPIRED BY INSPIRATION
Gradska džamija Zavidovići
U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ
jedno smo drugo prodali!
I can be your whore.
Dusa u Bosni tijelo u Njemackoj
Pozor: Jasan stav!
Svet sportskih igara
U urbanoj sahari života
Evropejka u raljama života
Pješčanik
Žulj na duši
A dao si mi riječ, zakletvu i obećanje ..
i will love you till the end of time
Story of my life
Lovac u žitu
Postmodern News 2019
Erupcija emocija
više se nikom ne nadam, jer znam da nisi ti.
Koraci do sna!!
više...

BROJAČ POSJETA
209833

Powered by Blogger.ba