Emir Nišić

Umjetnički atelje, priče, knjige, narodna mitologija i demonologija

29.10.2017.

Pravoslavna groblja u Živinicama

PRAVOSLAVNA GROBLJA I NEKI OD OBIČAJA VEZANI ZA SAHRANJIVANJE NA NAŠEM PODRUČJU

 

 

Emir Nišić dipl.iur.

 

REZIME

Etnografsko istraživanje na terenu tj. posjećivanje lokaliteta na kojima su pravoslavna groblja, te evidentiranje nadgrobnih spomenika, prikupljanje podataka o lokalitetima do kojih nisam mogao doći. Glavna metoda korištena u ovom istraživanju svakako je najpopularnija metoda u etnografiji a to je izlazak na teren, osim toga korišteni su svi dostupni podaci iz popisa stanovništva, kao i razgovor sa domicijelnim stanovništvom. Cilj rada je da pokaže tragove o životu pravoslavnih Srba na području općine Živinice. Mojim analizama utvrđeno je da su groblja u jako lošem stanju, i da je većina njih nepristupačna zbog neprohodnih puteva ali i samih lokaliteta na kojima se nalaze grobovi, dobar dio vrijednih spomenika je oštećen, ova groblja u narednom periodu mogu postati jako važna istraživačima, ali i ljudima koji su željni spoznati određene aspekte iz tradicije Srba.

 

UVOD

Na području općine Živinice pored ostalih naroda živjeli su i žive pravoslavni Srbi, u prilog tome govore  brojna groblja na ovom području. Ukupan broj pravoslavnih grobalja je osam, do nekih je danas zaista teško pa čak i nemoguće doći, prije svega jer su obrasli i propali putevi do istih, a i sami nadgrobni spomenici teško su uočljivi, jer su zarobljeni rastinjem ili su utonuli u zemlju. Groblje u Krivači narod naziva „Vlaško groblje“, što je sasvim pogrešno, obzirom da tu nisu sahranjeni Vlasi, već bosanski pravoslavci-Srbi, ovdje bi to trebalo pojasniti. Ostim toga, primijetio sam da u zemljišnim knjigama put koji povezuje Krivaču i Svojat nosi ime „Vlaško groblje“. Vlasi uglavnom žive u Ruminiji, Moldaviji, Ukrajini i Istočnoj Srbiji, vjeruje se da su to potomci rimskih kolonista ili su romanizirani antički narodi poput Ilira i Tračana. Najbrojnije grupe Vlaha su: Cincari, Meglenski Vlasi, Ćići, Bufani, Carani, Moralci, Kraguni, Faršerioti... Uglavnom su pravoslavne vjere, pa je to možda stvaralo neku zabunu kod našeg naroda kada svoje komšije Srbe nazivaju Vlasima, koji uzgred i ne govore vlaškim jezikom, te ne njeguju njihove običaje koji su često drugačiji. U Bosni i Hercegovini nema Vlaha, ali u određenim područjima postoje Karavlasi koji vode svoje porijeklo iz Rumunije, i često se kaže da su to Romi pravoslavne vjere, što je opet pogrešno, Karavlasi su pravoslavci tamnije kože koji govore dako-rumunskim dijalektom i imaju sebi svojstvene običaje. Srbi u Bosni i Hercegovini se ne razlikuju od Srba u Srbiji, i ne mogu se nazivati drugačijim imenima osim onoga koje im pripada.

 

1. Groblje u Krivači

U potrazi za starim nadgrobnim spomenicima uputio sam se dana 10.08.2015. godine u Krivaču, gdje postoji pravoslavno groblje. Do bi se došlo do groblja prvo treba skrenuti sa puta Živinice-Gračanica Selo, desno kod mosta na Krivači prema Svojatu a nakon 750 metara puta s lijeve strane nalazi se šumom okruženo malo groblje nepravilnog oblika, površine 606m2. Područje na kome se nalazi groblje u selu Krivača naziva se u zemljišnjim knjigama Milići, evidentirano kao k.č. 178 k.o. Svojat. Ovdje je sahranjeno tridesetak ljudi, a razlog zbog kojeg ne mogu utvrditi tačan broj je taj što su neke ploče sa grobnica uklonjene, ili u par slučajeva na starijim grobovima kameni krstovi su polomljeni ili uništeni. U vrijeme moje posjete trava na groblju je bila lijepo pokošena, ali na nekim mjestima za vrijeme mog prvog posjeta od rastinja nisam mogao utvrditi šta piše na spomeniku jer im nisam mogao prići. Što se tiče starijih spomenika kamene izrade oni potiču iz 1920-tih godina, uglavnom su u obliku stele i krsta, stela u pravilu ima uklesan simbol krsta, a sa nekoliko spomenika su otpale ranije postavljene fotografije umrlih. Na novijim grobovima i grobnicama su mermerne ploče sa natpisom na latinici dok su stare sa ćiriličnim natpisom. Groblje sam posjetio i 15.08.2015. godine, kada sam se vratio da očitam preostale natpise, i da provjerim da li mi je nešto promaklo prilikom prethodnog obilaska. Tom prilikom sreo sam i domaćina Vlačić Radenka, koji mi je mnogo pomogao, potvrdio mi je da su iz nekih grobnica povađeni posmrtni ostaci i da su ih djeca umrlih prenijela u mjesta u kojima sada žive. Gospodin Vlačić ugalvnom i održava ovo groblje. Skoro da i nema starog spomenika bez oštećenja. Neke natpise nisam mogao očitati, jer zbog oštećenja površine spomenika slova nisu čitljiva, a od onoga što sam očitao ovdje ću pobrojati samo prezimena umrlih budući da bi kompletan popis imena sa godinama smrti zahtijevao mnogo više prostora, ovo je prije svega materijal koji će meni ili nekome drugom koristiti za buduća etnografska istraživanja. Prezimena sahranjenih na ovom groblju su: Filipović, Kulašević, Kovačević, Mekić, Papulić i Vlačić. Ovdje se mogu pronaći spomenici izrađeni od 1920-2015. godine, onih starijih spomenika je malo, to je najčešće manji kameni krst sa imenom i prezimenom umrlog, kao i godinom smrti, zbog kvaliteta kamena i zuba vremena kojem je isti izložen ovakvi natpisi danas su skoro nečitljivi. Dolaskom ere socijalizma krst se sve manje ističe na nagrobnim spomenicima, pa su izrađivane mermerne ploče sa uklesanim manjim krstom u gornjem lijevom ili desnom uglu ovisno od položaja spomenika. Grobovi su orjentisani u smjeru istok-zapad, kako je to i običaj, a spomenik (ploča) je na zapadnoj strani groba. Ranije su spomenici bili ispisani ćirilicom, dok se na novim spomenicima epitafi ispisuju latinicom.

 

2. Groblje u Vrnojevićima

Iz ravnice dalje sam nastavio ka Vrnojevićima, koji pripadaju mome Đurđeviku, prvenstveno da bih ustanovio razlike i sličnosti nadgrobnih spomenika u ravnici i onih koji su na kotama iznad 400 metara nadmorske visine. Groblje se nalazi na vrhu Vrnojevića, evidentirano kao k.č. blizu puta za Brnjicu i Djedino. Groblje zauzima površinu od 2200m2, a jedan dio groblja je obrastao šumom, jedino nekoliko manjih dijelova groblja u njegovoj unutrašnjosti nije pristupačno zbog rastinja, a tu sam pod rastinjem primijetio nekoliko starijih spomenika kojima nažalost tada  nisam mogao prići. Prvi puta sam groblje obišao 12.08.2015. godine, kada sam se poprilično namučio tražeći groblje, a razlog tome je što je jedan put koji vodi ka groblju a kojeg sam ranije vidio u katastru uzurpiran tj. ograđen i pripojen privatnom imanju. Kada sam konačno prošao s druge strane, i kada sam iz blizine ugledao groblje, opet, nisam mogao doći do njega, jer je i tu prilazni put zagrađen, onda sam prošao kroz imanje ispred i došao do metalne kapije na groblju. Prilikom obilaska groblja primijetio sam da ovdje svaka porodica ima svoje tačno određeno mjesto u groblju i da se to pravilo poštuje bez izuzetka. Tako svoje mjesto odmah pri ulazu imaju Jovanovići, zatim Savići, desno od ulaza su Mijatovići itd...

Jedan od običaja i jeste da pravoslavno groblje predstavlja sliku sela, tj. da se u istočni dio groblja sahranjuju  porodice koje žive u istočnom dijelu sela i slično. Naravno, to pravilo u prošlosti se moglo poštovati jer su se članovi jedne porodice uvijek držali na okupu. Ukupno sam očitao 60 natpisa sa približno toliko spomenika, budući da i ovdje postoje grobnice sa jednom pločom. Osim ovoga postoji još desetak starijih spomenika sa kojih nisam uspio očitati ništa, ili koji su mi bili nedostupni, tako da možemo pretpostaviti da je na ovom groblju sahranjeno oko 70 umrlih. Ovdje sam pronašao čak jedan drveni krst (skoro u fazi raspadanja), gdje stoji da je pokojnik umro 1991. godine, određen je broj kamenih krstova, a puno je ploča od kamena i naravno mermera. Većina natpisa je na ćirilici dok su latinični epitafi primjetni u svega par slučajeva. Krst je ovdje zadržan i tokom socijalističke ere, bilo da je on uklesan u ploču, ili isklesan kao njen završetak. Osim krsta na dvije mermerne ploče nalaze se zvijezde petokrake. Spomenici na ovom groblju nemaju nikakvih ošećena izuzev par manjih krstova koji su od kamena krečnjaka koji se vremenom počeo rasipati.

Najstariji spomenici datiraju s početka 20. stoljeća (1910.-1913. godine), ostali spomenici su novijeg datuma što se može vidjeti i po godinama smrti pokojnika. Kod nas postoji običaj da se umrlom prvobitno na grob stavlja drveni krst, koji tu stoji godinu dana (a nekad i malo više ukoliko porodica nije u mogućnosti iz nekih razloga da podigne drugačiji spomenik) nakon čega se postavlja trajniji spomenik (u novije vrijeme, razumije se, to je mermerna ploča). Prilikom prve posjete groblju nisam uspio očitati sve natpise, pa sam na groblju ponovno bio i 22.08.2015. godine, kada sam očitao većinu natpisa, te iste fotografisao. Grobovi su, naravno, orjetnisani u smjeru istok-zapad, s tim da je nadgrobni spomenik na zapadnoj strani. I ovdje ću također dati samo prezimena sahranjenih: Jovanović, Lazić, Mijatović, Mitrović, Maksimović, Milovanović, Nikolić, Savić i Stevanović.

 

3. Groblje u Podgajevima

Možda je svima nama najpoznatije groblje kod crkve Svete Trojice u Podgajevima, koja je izgrađena 1910. godine. Groblje je ovdje površine nešto više od 1000m2, u katastru upisano na parcelama k.č. 422 i 426/3 k.o. Zukići,  i na njemu su također primjetni spomenici od 1920. do danas. Groblje je uvijek lijepo uređeno, ograđeno veoma lijepom betonskom ogradom, i nalazi se na visini od 282 m.n.v. Starih spomenika nema naročito puno, ali su oni u obliku kamenog krsta, ili uspravne kamene stele sa uklesanim krstom. Također postoji par lijepih primjeraka kamenih stela koje imaju završetak u obliku krsta, cijela njihova površina je lijepo dekorisana uklesanim i isklesanim motivima, te posjeduju i određenu umjerničku vrijednost, budući da su i epitafi sačinjeni od lijepo stiliziranih slova. I ovdje je petokraka simbol u nekoliko slučajeva, bilo na samoj nadgrobnoj ploči, ili na ogradi oko groba. Osim grobova tu je i nekoliko grobnica, na kojima su isključivo mermerne ploče. Prezimena pokojnika na ovome groblju su: Andrić, Bošković, Boros, Bečanović, Filipović, Jurošević, Jovanović, Kucarski, Marušić, Milovanović, Marjanović, Stevanović, Škiljević, Ristić i Rosić. Budući da se velik dio naselja Podgajevi zadnjih godina suočava sa klizištima ni ovaj lokalitet nije pošteđen toga, u centralnom dijelu groblja vidljive su ogromne pukotine, osim toga da se primijetiti da je neko pokušao riješiti problem kopanjem prlitkih odvodnih kanala, ali se plašim da problem nije riješen, i da se po tom pitanju nešto hitno treba učiniti.

 

4. Ostala groblja

Dalje sam planirao ići do Brnjice ali za tako nešto mi je bilo potrebno terensko vozilo i asistencija nekog planinara što nisam bio u mogućnosti obezbijediti. Gorblje se nalazi na parceli označenoj kao k.č.754 k.o. Brnjica, površine je 1504m2, parcela na kojoj se nalazi zove se Dubrava. U potpunosti je obraslo šumom i nalazi se daleko od sela, na visini od 436 m.n.v. Ipak sam doznao prezimena porodica koje su živjele u Brnjici, a to su: Gavrilović, Josipović, Jović, Lazić, Maksimović, Milošević, Nikolić, Novaković, Savić, Todorović i Vasić. Sasvim je razumljivo da na meni za sada nepristupačnom groblju u Brnjici počivaju umrli iz ovih porodica. Mogu pretpostaviti da se najstariji spomenici u Brnjici ne razlikuju od onih u Vrnojevićima ni po starosti ni po obliku.

Dunojevići ili Dunajevići su također jedno staro srpsko selo u skolopu Đurđevika do kojeg ne postoji naročito prohodan put, pa sam i ovdje morao stati pred tom barijerom. Tamošnje groblje je na parceli označenoj kao k.č. 115 upisana u k.o. Dunajevići kao Groblje Dunajevići u površini od 2016m2. Groblje se nalazi u krajnjem gornjem dijelu sela, a okruženo je gustom šumom, sam taj lokalitet je zakošen i obrastao mladim stablima, nadmorske visine je između 510 i 519 m.n.v. Naravno, i ovdje sam se potrudio da doznam barem koje su porodice živjele u Dunojevićima: Bošković, Čvorić, Dačić, Erkić, Miletić, Nikolić, Ristić, Simić, Škiljević i Trišić .

 

Osim navedenih postoje dva groblja u Tupkovićima, od čega je jedno veliko u Samardžijama, odakle su zadnjih godina često eshumirani posmrtni ostaci i prenošeni na neke druge lokacije, nalazi se na parceli k.č. 807 k.o. Tupkovići zvanoj Nabrežak, površine 13.211m2, na 230 m.n.v., isto je u dosta lošem stanju, sa dosta oštećenih spomenika, te jedno groblje u gornjem dijelu Tupkovića čija mi lokacija nije poznata. Osim toga, u Gradskom groblju u Živinicama postoji dio na kome se sahranjuju pravoslavci, na njemu sam bio više puta, tu preovladavaju mermerne ploče, jer ni samo groblje nije starijeg datuma, ovo groblje obzirom na to trenutno nema neku etnološku vrijednost, budući da su tu sahranjeni i ljudi koji nisu porijeklom sa naših prostora nego su se ovdje našli kao prosvjetni ili drugi radnici te su tu i sahranjeni.

 

5.Sahranjivanje kod pravoslavnih Srba

Sama sahrana je odnos živih i mrtvih, način da iskažemo poštovanje prema umrlom, i da ga po vjerskim ali i po običajnim normama ispratimo na onaj vječni svijet. Neka groblja imaju svoj kontinuitet, recimo da je groblje u Vrnojevićima tik uz nekropolu stećaka, što će reći da je po nekom logičnom slijedu tu nastalo groblje. Od najstarijih vjerovanja našeg naroda grob se pominje kao vječna kuća, i danas ljudi na grob gledaju sa iste tačke gledišta, te se često i za života naruče svoj nadgrobni spomenik, odaberu parcelu, sagrade grobnicu, naruče kovčeg i slično. Osim toga, kod nas se na grob gleda kao na svetinju, koja se poštuje, on mora biti označen, i orjetnisan u određenom pravcu, kod pravoslavaca je to istok-zapad, s tim da nadgrobni spomenik mora biti sa zapadne strane. O smrti pokojnika prvo se obavještava porodica i najbliža rodbina, kao i kumovi, a oni će dalje obavijestiti druge ljude, nakon čega u kuću umrlog dolaze najbliži rođaci nudeći pomoć i donose često u našim krajevima hranu i piće što će svakako biti neophodno za sahranu. Običaj nošenja crnine također je prisutan od trenutka smrti, kao simbol žaljenja za pokojnikom pa sve dok određena osoba to želi nositi. Najčešće je to period od 40 dana, godinu dana, a često se desi da neke bake do svoje smrti nose crninu u znak žalosti za sprugom, što može biti i par decenija. Sveštenik dolazi na vrijeme sahrane i vrši opelo, kod nas se vrši nad zatvorenim kovčegom, zatim sveštenik poziva porodicu na posljednje cjelivanje pokojnika, čemu prvo pristupa porodica umrlog a onda i ostali (nekada se tom prilikom sanduk otvara, ali češće se ljubi krst na sanduku koji se nalazi iznad glave pokojnika). Na groblju se vrši mali pomen (molitva koju obavlja i izgovara sveštenik), nakon čega slijedi polivanje vinom gorba i kovčega, te spuštanje kovčega u grob nakon čega je običaj baciti grumen zemlje uz izgovaranje :“Laka mu zemlja“, i tom prilikom se prekrstiti. Često se kod nas na samom groblju nakon obavljenog obreda sahranjivanja služi hrana i piće uz tzv. „koljivo“ (uglavnom je za sahranu koljivo različito od onog za slavu, kod je nas u obliku kuglica), to je za pokoj duše umrlog. Iako nije izričito propisano kod nas je običaj da se nakon sahrane poziva kući umrlog, tom pozivu svakako se trebaju odazvati kumovi i najbliži rođaci, a od ostalih kako je ko u mogućnosti, te se i kod kuće poslužuje hrana i piće.  Vjeruje se da duša umrlog luta na ovom svijetu 40 dana nakon smrti, zato i pravoslavci poštuju tzv. „četersenicu“, to se poštuje različito od mjesta do mjesta ali uglavnom je to u vidu da se ne sjeda na pokojnikovo mjesto u kući tokom tih 40 dana, da se za taj period pali svijeto u kući, odnošenje hrane na grob, davanjem parastosa na 40 dana i slično. Grobovi se ne smiju skrnaviti, niti gaziti nogama, pohvalno je iste održavati, tj. kositi travu po groblju, čupati korov, saditi cvijeće i čistiti prilazne puteve do groblja. I kod nas se groblja masovno posjećuju na određene datume tj, praznike to su prije svega Zadušnice. Postoje četiri Zadušnice, one uvijek padaju na subotu, a prve su u prvoj polovini mjeseca oktobra tzv. Miholjske zadušnice, zatim u prvu subotu novembra tzv. Mitrovske zadušnice, treće su u posnom tridonu uoči Nedjelje mesopusne a vezane su za pripremu Uskršnjeg posta, i četvrte su u subotu uoči praznika Silaska sv. Duha na apostole u narodu poznat praznik kao „Duhovi“. Dobro je na ove praznike prekaditi grob, no budući da u našem kraju nema stalnog sveštenika, već on iz Tuzle dolazi samo po potrebi, o značajnim praznicima i povodom sahrana, to se samim tim rijetko čini.

 

6.Zaključak

Ostaci materijalne kulture, zatim toponimi i hidronimi na našem području ukazuju na to da je u srednjem vijeku bosanska bogumilska crkva ovdje imala svoje snažno uporište, i iz tog perioda nemamo zvaničnih svjedočanstava o pravoslavcima koji zadnjih nekoliko stoljeća žive na ovom području. Ponegdje na stećcima imamo ukras oblika koji neodoljivo podjeća na pravoslavni krst, ali o tome ne postoji nikava zvanična i potvrđena teorija, da taj simbol ima veze sa pravoslavnom crkvom. Ali prve zvanične podatke o Srbima nalazimo u popisima koji su izvršeni nakon osmanskog osvajanja ovih prostora, gdje pravoslavce nazivaju Vlasima. U sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine, kao džemati vlaha pominju se izričito od ovdašnjih sela: Đurđevik i Višća. Zatim 1533. godine, od sela koja pripadaju sadašnjoj općini Živinice neka od njih su: Dubrave (u nahiji Spreča) sa 27 muslimanskih i 60 hrišćanskih kuća, Djedino (nahija Spreča) sa 13 muslimanskih i 38 hrišćanskih kuća, Tatarice (Drametin) muslimanskih kuća sedam i hrišćanskih 12, Svojat (Spreča) muslimanskih kuća šest i hrišćanskih dvije, Lukavica (Gostilj) muslimanskih kuća sedam i 32 hrišćanske, Đurđevik (Drametin) šest muslimanskih i 30 hrišćanskih kuća,  ako pretpostavimo da barem polovinu od ovih hrišćanskih kuća čine pravoslavne, gdje su onda njihovi grobovi, i zašto nismo imali pravoslavnu crkvu na našem području sve do 1910. godine? Islamizacija ovdje nije bila toliko surova da bi se išlo do uništenja starih grobova, ovdje se na islam prelazilo isključivo zbog ekonomskih razloga, manjeg poreza, očuvanja zemljišnog posjeda, dobijanja novog zemljišta, zbog većih političkih i građanskih prava.  I u popisima Autro-Ugarske na ovim prostorima ima pravoslavaca, recimo na prvom popisu u nekim od naših sela to je izgledalo ovako: Višća Gornja 38, Vrnojević 68, Živinice 323, Nevrenča 18, Dunajević 52, Gvozdević 52...

Materijalni ostaci koje sam pronašao govore o postojanju i življenju Srba na ovim prostorima samo u dvadesetom stoljeću, mada je sasvim sigurno da su isti ovdje živjeli i ranije, prije svega to tvrdim oslanjajući se na stare popise stanovništva kao i na usmena predanja koja sam već ranije čuo. Društevno-pravni položaj Srba u prošlosti bio je itekako loš, budući da su velikim naporima uspjeli sagraditi crkvu tek 1910.godine, i da se tek od tada pojavljuju nadgrobni spomenici ove vjerske konfesije od trjanijeg materijala, prvenstveno kamena krečnjaka. Hitno je potrebna sanacija pravoslavnih grobalja na području općine Živinice, posebice groblja u Podgajevima koje je zahvaćeno klizištem, gdje će daljnje sahranjivanje na ovom lokalitetu predstavljati određen

problem, jer su i postojeći grobovi ugroženi. Uređivanje prilaznih puteva, postavljanje putokaza do sada već zaboravljenih vječnih počivališta, čišćenje lokaliteta od divljeg rastinja, sječa stabala koje potkopavaju nadgrobne spomenike, vađenje utonulih kamenih spomenika, spajanje polomljenih spomenika čiji se dijelovi mogu pronaći na licu mjesta, čišćenje epitafa od mahovine, ograđivanje grobalja, te nakon toga detaljna analiza i istraživanje uz sastavljanje popisa, brojnosti i stanja spomenika. Srbi kao narod sa bogatom narodnom tradicijom i predanjima svakako su ostavili jedan važan pečat istoriji ovog područja. Njihovi današnji običaji malo se razlikuju od običaja iz prethodnih vijekova, ali su oni u određenoj mjeri samo prilagođavani trenutnom ambijentu, kao što su recimo postavljanje nagdrobnih spomenika u obliku ploča sa petokrakom za vrijeme socijalizma, ili danas postavljanje ogromnih spomenika od crnog mermera. Napominjem na kraju, da je važnost očuvanja grobalja i vjerska obaveza, ali i obaveza svih nas koji istražujemo prošlost našeg kraja, svaki spomenik je velika i važna priča o narodu, o životu ali i o smrti.

 

Emir N.

 

Korištena literatura i podaci:

Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Adem Handžić,ANU BIH, Građa, Knjiga XXVI,Sarajevo,1986.

Glavni pregled političkog razdielenja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1879.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Vlasi

http://www.katastar.ba/geoportal/preglednik 

28.10.2017.

Likovi zavičaja Miralem Subašić

Miralem Subašić rođen je 08.07.1931. godine u mjestu Gornje Vukovije- Masle, danas općina Kalesija, od oca Muje i majke Mejre rođene Ćatić. Miralemov otac Mujo bio je mašinovođa, koji je još u ta davna vremena školovan u Beču, te je perfektno govorio njemački jezik, što je u mnogim slučajevima pomoglo u toku Drugog svjetskog rata kada je spašavao živote onih u koje je bila uperena nacistička puška. Jedan takav slučaj iz 1944. godine o spašavanju desetak civila u Obralića pekari i danas se prepričava u Živinicama. Majka Mejra rodom je iz Olova, a Miralemovi roditelji morali su zbog prirode posla njegovog oca da se presele 1933. godine u Brateljeviće, gdje su dobili stan od željeznice. Tu je provodio djetinstvo uz lokomotive i vagone, sve do početka Drugog svjetskog rata kada se porodica sa osmoro djece seli u Živinice, gdje se Miralem prvobitno školovao.

Na odsluženje vojnog roka odlazi 1953. godine, gdje je dobio vijest o smrti svoga oca 1954. godine, te tada on preuzima brigu za porodicu. Po odsluženju vojnog roka Miralem Subašić se zapošljava u drvno prerađivačkoj industriji Konjuh Živinice, gdje željan znanja stiče nova iskustva a uskoro odlazi na doškolovavanje u Zagreb. Isticao se i kao učesnik radnih akcija.

Možda treba pomenuti činjenicu da je Zaim Subašić, prvi bagerista u Rudniku Banovići bio brat Miralema Subašića, Zaim je nesretnim slučajem izgubio život na radnom mjestu, ali Banovići ga ni do dan danas nisu zaboravili budući da postoji ulica sa njegovim imenom, ranije je postojala i Omladinska radna brigada koja je nosila ime Zaima Subašića.

Miralem Subašić se oženio 1954. godine, Timkom Džaferagić iz Olova, inače trgovkinjom po zanimanju. Timka Džaferagić kasnije Subašić. kćerka je Rasima i Mulije. U braku su dobili troje djece i to Nizamu 1955. godine (Nizama Đug) koja je kasnije stekla zvanje profesora maternjeg jezika i književnosti, a penziju je zaradila u Gradskoj biblioteci Živinice, gdje je radila kao bibliotekar i nekoliko godina kao direktor ove ustanove; zatim Dijanu 1960. godine (Dijana Šabić), koja je stekla zvanje rudarskog inženjera, te je jedno vrijeme bila aktivna i u političkom životu naše lokalne zajednice, zatim Adija 1965. (Adi Subašić) po zanimanju diplomirani pravnik, zaposlen u JZU Dom zdravlja Živinice, koji je i poznati sportski radnik.

Miralem je bio vrijedan radnik u Konjuhu, rano se uključio u društveno-politički rad, te sa grupom kolega Šimom Tadićem, Stjepanom Markovićem i Miladinom Boškovićem odlazi u Zagreb gdje se školuju za pogonske inženjere. Ovo su prvi domaći inženjeri u Konjuhu.

 

U Konjuhu je Miralem obavljao mnoge funkcije, bio je poslovođa i direktor raznih pogona, ali mu je politika odredila sudbinu. Zbog svojih zalaganja u sindikatu i tadašnjoj partiji, biva prvo nagrađen izborom za mjesto podpredsjednika opštine Živinice.  Na toj funkciji ostaje dva mandata, te kao kruna svega uspijeva biti izabran za predsjednika Općine Živinice, a tu funkciju obnašao je u četverogodišnjem mandatu. Ta kruna njegove političke karijere odigravala se u rasponu od 1968.-1978. godine.

 

Mnogi će vam reći da je Miralem Subašić bio najuspješniji načelnik Živinica, jer je za vrijeme njegovog mandata otvoren Dom zdravlja, Mješoviti srednjoškolski centar, Hotel Konjuh, i započeti su mnogi drugi važni infrastrukturni projekti.

Nakon okončanja mandata na čelu našeg grada, Miralem prelazi u OUR Trgozad Živinice, godine 1978. na mjesto direktora ovog nekad značajnog i velikog trgovinskog preduzeća. Godine 1981. prelazi u Tuzlu u Vodporivredno preduzeće Spreča gdje obnaša funkciju direktora do svog odlaska u penziju.

Miralem je bio gladan znanja, volio je da čita, te je ljubav prema knjizi prenio na svoju djecu. Ono čega se često sjete njegova djeca su riječi:
„Vaša škola će vam biti i otac i majka.“  A djeca su ispunila njegovu želju te su svi fakultetski obrazovani i mnogo su doprinijeli društvu svojim radom,  svoju ljubav prema znanju i knizi prenijeli na Miralemove unuke.

 

Iako podaci o njegovoj političkoj karijeri mogu zvučati senzacionalno i lijepo, treba reći da je i u to vrijeme u tom političkom radu bilo dosta prepreka za Miralema uprkos činjenici da je to bio jednopartijski sistem, nisu svi uvijek bili za progres, ili barem na na onaj način kako je on predlagao, neki su uvijek stavljali lični interes ispred društvenog. A često su se morale poštovati odluke viših organa koje možda i nisu bili prihvatljivi za ovo podneblje.

 

Borio se za radnike, te je tokom svog partijskog angažmana uvijek apelovao za zaštitu njihovih prava i poboljšanje standarda. Imao je dvije velike ljubavi a to su fabrika Konjuh i politika.

 

Zanimljiva je činjenica da je Miralem tečno govorio njemački jezik, te je u djetinstvu u ta ratna doba sakupljao i čitao novine koje bi bacali nacistički vojnici, a bio je član i prve biblioteke u našem gradu koja je 1949. godine otvorena u Zvonkovića kući, a zvala se Muslimanska čitaonica.

 

Stekao je ogroman broj prijatelja širom nekadašnje države ali i izvan nje, suretao se sa ondašnjim zvaničnicima iz svijeta politike i kulture, a poseban utisak na njega ostavio je Džemal Bijedić. Volio je Živinice i ljude sa kojima je odrastao i radio.

 

Miralem Subašić, nekadašnji načelnik opštine Živinice umro je 07.07.2002. godine.

autor teksta:
Emir Nišić

fotografije ustupila kćerka Nizama Đug
dvije fotografije iz lista "4. OKTOBAR"
01.10.2017.

Likovni izrazi 12

Sva moja djela nastala u mjesecu augustu 2017. godine, većinom sam ih stvarao u Etno avliji Mačkovac.

14.09.2017.

Likovni izrazi 11

30.08.2017.

Likovni izrazi 10

Umjetnički atelje E. Nišić  Etno avlija Mačkovac

19.08.2017.

Likovni izrazi 9

Atelje E. Nišić Etno avlija Mačkovac , Hrvatska brana bb Banovići

http://www.facebook.com/umjetninenisic


09.07.2017.

Likovni izrazi 8

01.07.2017.

Atelje

Moj umjetnički atelje odnedavno se nalazi u Etno avliji Mačkovac, općina Banovići, izletište Mačkovac Hrvatska brana bb. Ovo su neke od mojih slika.


Stariji postovi

Emir Nišić

Andrea

LINKOVI
SOKOartTV

EMIR NISIC. BLOG.HR
KIDO - alfa i omega za racunare

INMEDIA.BA

Živinička hronika

YUGOPAPIR
ALIJA ARIF DELIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BIH
Ćiro Truhelka

NARODNA MITOLOGIJA

Đurđevdanske čaralice

Aveti,Anđeli

Bajanje

Blagovijest

Vodenica/Vodeničar

Vile

Vještice

Vampiri

Breza

Gluho doba

Glog

Gost

Grad

Lapot-ubijanje staraca

Grob/groblje

Kumstvo

Zločin Šefke Hodžić

PRVI DIO

DRUGI DIO

Moje omiljene knjige:
Aleksandar Hemon
-Pitanje Bruna

Abdulah Sidran
- Sarajevski tabut
- Morija

Miljenko Jergović
-Inšallah , Madona , inšallah

Alma Lazarevska
-Smrt u muzeju moderne umjetnosti

Zija Dizdarević
-Prosanjane jeseni ,
-Blago u duvaru

Ivo Andrić
-Travnička hronika,
-Priča o vezirovom slonu ,
-Prokleta Avlija
-Znakovi pored puta
-Na Drini ćuprija

Irfan Horozović
-Talhe ili šedrvanski vrt

Mirsad Mustafić
-Sjećanje na Srebrenicu
-Krvava šamija
-Rastanak u Potočarima

Branko Ćopić
-Doživljaji Nikoletine Bursaća ,
-Bašta sljezove boje ,
-Osma ofanziva,
-Ne tuguj bronzana stražo,
-Vuk Bubalo,
-Ljubav i smrt,
-Surova škola,
-Rosa na bajonetima,
-Magareće godine
-Ognjeno rađanje Domovine
-Gluvi Barut

Nedžad Ibrišimović
-Knjiga Adema Kahrimana ,
-Braća i veziri ,
-Nakaza i vila,
-Ugursuz

Vitomir Lukić
-Odlazak starog rezbara

Arsen Dedić
-101 pjesma

Ćamil Sijarić
-Drvo kraj akova,
-Kuću kućom čine lastavice

Petar Kočić
- Pripovijetke

Alija Nametak
-Trava zaboravka
- Sarajevski nekrologij
- Ramazanske priče

Halid Kadrić
-Ptice nevještih krila

Šaban Fejzić -Šobi
- Preko bola

Skender Kulenović
- Pjesme

Hasan Kikić
-Bukve
-Provincija u pozadini
- Ho-ruk

Ahmed Muradbegović
Ponos

Alija Arif Delić
1. Priče za djecu
2. Žubor Islama
3. Zavičaj me čini pjesnikom
4. Preobražaj začarane svijesti
5. Ljubav zemlje i čovjeka
6. Duša starog Kalesa
7. Svjetlost Tatarica

Danilo Kiš
-Grobnica za Borisa Davidovića

Ljerka Lukić
-Snoviđenje

Ivo Andrić Lužanski
-Gdje san spava

Refik Bulić
-Sihirbazica i šejtansko kolo

Hazim Tulumović
-Odgovor bratu

Ruža Tomić
- Ratni dnevnik
- Igra sudbine
- Crtice iz ratnog djetinstva

Ćazim Sarajlić
- Vrt glinenih golubova


Edhem Mulabdić
-Na obali Bosne

Mehmed Đedović
-Jecaji na mjesečini

Stevan Sremac
-Pop Ćira i pop Spira
-Ivkova slava
-Zona Zamfirova

Karel Čapek
-Dnevnik iz Engleske

Sanela Kuko
-Priča, ja i gorki badem

Sanijela Matković
-Partitura sna
-Otisak srca

Milovan Glišić
-Glava šećera

Globe




Moje knjige
DOMAVIA
Emir Nišić- Domavia, 2011.

SUTISKA I BOBOVAC
Emir Nišić- Sutiska i Bobovac, 2012.

PRIČE JESENJEG LIŠĆA
Emir Nišić- Priče jesenjeg lišća, 2013.

STARI NIŠANI
Emir Nišić- Stari nišani u Đurđeviku 2014.

SLIKE SUDBINA
Emir Nišić- Slike sudbina 2015.


MOJI FAVORITI
Pozor: Jasan stav!
Hemija života
spagosmail
Voli me i ne voli me.
KRIMINAL U VLASTI
Titomanija
Bosna preko Oceana
Superpenzioner
Osećanja. O. Sećanja.
Doskočice - Quips
Don't be like the rest of them, darling
Gracias a la Vida
Florence
Čudo u zemlji Alisa.
Lovac u žitu
Apsolviram na sebi
Can't be tamed.
Ljubav prema Allahu i Poslaniku...
Dusa u Bosni tijelo u Njemackoj
UvijekSlugaNikadGospodar
Malo me ljubila. Malo ubila.
Erupcija emocija
less magic than we used to be
A dao si mi riječ, zakletvu i obećanje ..
Ispod neba
fragmenti vremena elTangoTango
Koraci do sna!!
Bit će svega čega nema, nemoj ono što se mora..
Blog before time
San o jednoj ženi
Crtice o vječnom
I don't wanna miss a thing
* bol jednog unutrašnjeg svemira
U urbanoj sahari života
i will love you till the end of time
Najdraže traže tek onda kad odu.
Recenzija zivota
Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ
INSPIRED BY INSPIRATION
burek
Noći su najgore ツ
Postmodern Nachrichten 2017
Izmedju mene i tebe tama.......
Evropejka u raljama života
Kad zamirišu jorgovani...
Osećaji...
Healthy Life
Ruhovi
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
Golden hour
više...

BROJAČ POSJETA
140741

Powered by Blogger.ba